• Povećaj slova
  • Resetiraj
  • Smanji slova

Fojnički samostan dobio neobično umjetničko djelo

U franjevački samostan Duha Svetoga u Fojnici,  8. travnja ove godine, dopremljena je iz Splita skulptura Posljednja večera, autora poznatog hrvatskog slikara Zvonimira Mihanovića. Taj dar instituciji koja je od velike važnosti za cijelu Bosnu i Hercegovinu, kako je sam naglasio svjetski poznati umjetnik, sve nazočne je ostavio bez daha, iz barem dva razloga. / Vidi prilog TV KISS

Naime, riječ je o skulpturi instalaciji koja prikazuje Isusa i dvanaest apostola kako blaguju za stolom u naravnoj veličini, teška je oko 800 kg, a osim te monumentalnosti, plijeni i hiperrealizmom, te se promatraču učini kako stvarni ljudi sjede za stolom i kako "uživo" gledaju scenu biblijskog događaja posljednje večere. Drugi razlog koji ovaj dar fojničkom samostanu čini skoro nevjerojatnim je povijest same skulpure. Kako nam je ispričao Zvonimir Mihanović, za posjeta rođacima u Buenos Airesu 2008. g., zamolili su ga da izradi skice za skulpturu Posljednja večera koju su oni namjeravali pred Uskrs sljedeće godine postaviti ispred katedrale i tako obradovati svoga kardinala Bergoglia, danas papu Franju. Mihanović je to prihvatio i uistinu 2009. g., na Cvjetnicu skulptura izrađena od fiberglasa, vrlo otpornog materijala (trajanje oko 2.000 godina), ukrasila je prostor oko katedrale, a vidjelu ju je oko dva milijuna Argentinaca i turista iz cijeloga svijeta. Nakon toga, 2010. godine skulptura Posljednja večera, Zvonimira Mihanovića bila je postavljena na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, a sljedeće godine i na Peristilu u Splitu i ne treba naglašavati koliko je pažnje i divljenja izazivala kod brojnih turista.

E, sad je glavni upit kako je ta monumentalna instalacija od Buenos Airesa, preko Zagreba i Splita, kao konačno odredište pronašla Fojnici i samostan Duha Svetoga? Umjetnik Zvonimir Mihanović, koji je živio i radio u Americi i čije slike dosežu asronomski visoku cijenu, recimo 150 tisuća dolara, na to pitanje nema odgovora: - Moje poznanstvo koje je preraslo u prijateljstvo s prof. fra Žarkom Relotom, župnikom jedne splitske župe, a koji je rođen u Busovači koja opet po distrikciji pripada fojničkom samostanu, valjda je bilo presudno, a ideja se rađala vremenom, kroz razgovore o Bosni i Hercegovini, Fojnici i Samostanu u njemu kao instituciji koja čuva kulturno blago važno za cijelu zemlju i sve narode u njoj. Zamisao o darivanju skulpture tako je dozrijevala i valjda je Božji usud odigrao svoju ulogu i instalacija je sada na raspolaganju svima onima koji će doći posjetiti Samostan i Muzej u Fojnici. Želim da svatko dotakne Isusa, da dobro pogleda recimo Judino lice i njegov cinični osmjeh, da razmisli što su odanost i izdaja, što je pravi a što krivi životni put i da svaki promatrač preispita svoje srce za što se ono opredijelilo, rekao je Zvonimir Mihanović.

Slično je obrazloženje ponudio novinarima i prof. fra Žarko Relota, sin busovački, koji godinama djeluje u Hrvatskoj, a uvijek različitim djelima, konkretnim i humanim, pokazuje i dokazuje bliskost ljudima užeg i šireg zavičaja koje nosi u srcu bez obzira gdje ga poziv vodio: - Sretan sam što se ovo dogodilo, a manje je važno kako je skulptura došla u Fojnicu, u franjevački Samostan koji već sedmo stoljeće svjedoči i to kako su prave vrijednosti neuništive bez obzira kakvim sve iskušenjima i nevoljama bile izložene. Ta univerzalnost poruke koju svim dobronamjernim ljudima prenosi fojnički Samostan, može biti samo dodatno oplemenjena ovim posebnim darom. I ništa više i ništa manje od toga, rekao je fra Žarko.

Fojnički gvardijan fra Nikica Vujica rijetko, baš rijetko, ostane bez riječi, a nekako nam se učinilo da je ovoga puta, dok se instalacija Posljednja večera istovarala s kamiona i postavljala u samostansko dvorište, bio zatečen događajem, kao uostalom i svi okupljeni, a i treba vremena da se emocije slegnu i shvati kako često nema racionalnih odgovora na neke upite, jer postoji i ono što se zove BOŽJA PROVIDNOST. Uglavom, gvardijan je sretan što će već za ovaj Uskrs, Fojničani i mnogi drugi vjernici moći uživati u pogledu na prikaz Posljednje večere Zvonimira Mihanovića koji ih uistinu može vratiti u vrijeme od prije više 2000 godina , a možda svi tako možemo sebi približiti događaj koji je zauvijek promijenio ljudsku povijest (smrt i uskrsnuće Isusovo), zaključio je fra Nikica Vujica. / Branka JUKIĆ

fotografije

 

Fojnički framaši na slavlju u Frami Kreševo

"Čvrsto se drži za krunicu i nikad nećeš pasti!", geslo je obreda primanja i davanja obećanja u Frami Kreševo, 29. ožujka 2014.godine.

Tri su Frame Bosne Srebrene odlučile zajedno stati pred Gospodina i s radošću u srcu, osmijehom na licu reći "Evo me!": Frama Kreševo, Frama Kiseljak i Frama Novi Šeher. Ukupno 164 framaša ponizno su stali pred Gospodina, kao što i dolikuje franjevačkoj mladeži. Sveto misno slavlje predvodio je područni duhovni asistent fra Danijel Rajić, koji je i u propovijedi naglasio poniznost framaškog duha. Tijekom obreda izrekli su svoja obećanja hrabro i odvažno, obećavajući da će kroz narednih godinu dana živjeti Evanđelje posvećujući svoju mladost Kristu, po primjeru sv. Franje iz Asiza. Bend "Konflikt" Frame Fojnice uljepšao je misno slavlje svojim sviranjem i pjevanjem, koje se također nastavilo i u holu Osnovne škole "Dr. Boris Ćorić", gdje su domaćini pripremili program uz pjesmu i druženje.

Iz iscrpnog programa vidjelo se koliko su se domaćini pripremali za ovaj dan, dan kada će biti odgovorni i ozbiljni u namjeri slijediti Isusa Krista stopama svetoga Franje. Frame domaćine podržavale su svojim sudjelovanjem:  Frama Fojnica, Frama Nova Bila, Frama Sarajevo, Frama Sivša, Frama Lepenica, Frama Brestovsko, Frama Visoko, Frama Busovača i Frama Posuški Gradac, koja je i ostala na noćenju kod domaćina. Na kraju slavlja okupljenim framašima obratili su se i duhovni asistenti fra Mario Jurić i fra Zoran Vuković. / Danijel ČUTURIĆ

fotografije

 

Izložba ''Sarajevski atentat i Prvi svjetski rat'': Govor prof. Nerzuka Ćurka

FOJNICA, 18. marta 2014. godine

Dame i gospodo, dragi gosti, uvažene ekselencije, predstavnici općine Fojnica, poštovani gvardijane fra Nikica,

Ugodno je biti tamo gdje se, bez iritirajuće napetosti, sjedinjuju svjetovno i svetovno, gdje se na dan općine Fojnica, na dan jednog opčinjavajućeg mjesta, na brdu iznad mjesta, pod aulama ovog svetog doma organizira fascinirajuća izložba, autentični doprinos bosanskih franjevaca kulturi sjećanja. Ja sam vam slab na bosanske franjevce, pa kada me najbolji medju njima pozovu da govorim, osjetim se povlaštenim i ljudski nemoćnim da kažem Ne. Tako sam danas ovdje, da pridružim svoje DA ovom ogromnom trudu koji je uložen u izložbu kojom se evocira Događaj, majka događaja koji će svijet odvesti u klanicu ljudskog mesa i dostojanstva, u četverogodišnju epohu bola čije bolesti još uvijek odjekuju našim krajevima kroz prepoznatljive indikacije nacionalizma, šovinizma, netrpeljivosti, nerazumijevanja Drugog i Drugačijeg.

I umnožavaju se te indikacije, jer nažalost, Bosna i Hercegovina još uvijek je u natalnoj fazi razumijevanja sopstvene historije, pa se ono što se dogodilo tumači kao da se događa, kao da nikada nije postojalo Juče, kao da neće postojati Sutra i kao da smo osuđeni na Danas u kojem uvijek trijumfuje negativno Juče. Vječito ponavljanje istog. Ali "nema drugog dana osim onog koji će doći", koji svojom izvjesnošću zahtijeva od nas da se prema prošlosti odnosimo sa otmjenom distancom, čak bih bio slobodan kazati, kako nam u odnosu prema prošlosti nedostaje kultura distance. Treba je njegovati jer afirmira učenje iz historije a ne njeno tragično ponavljanje.

Primjećujem to načelo obazrivosti i odsustvo ideoloških iskrivljavanja i učitavanja u postavci izložbe koja nas hrani odgovornim sjećanjem. Iskazujem svoju ljudsku zahvalnost autorici i autoru izložbe za ovaj memorijski poduhvat, za odgovornu sintezu jednog svjetskog događaja kao što je bolni, nesretni i tragični sarajevski atentat i lokalne povijesti u koju je gruhnula svjetska historija sa svojim proglasima, aklamacijama i mobilizacijama, oduzetim žitom, pjegavim tifusom i tužnim vijestima sa fronta.

Fotografija historije koju danas gledamo, motrimo i posmatramo puna je dokaza kako u velikom ratu stradaju mali obični ljudi, njihove porodice, njihova zasađena polja, njihove crkavice... Mi vidimo da i Fojnica nije mogla izbjeći suočavanje sa zlom, jer rat nije ništa drugo nego proizvodnja i htijućeg i nehtijućeg zla. Ali još nešto vidimo što mnogi u ovoj zemlji neće da vide. Vidimo da je Ovo što nas gleda sa izložbenih panoa odigrana povijest, to se dogodilo dame i gospodo, pa iako ne možemo uspostaviti konsenzus o onome što se dogodilo, imamo početnu, nultu tačku konsenzusa: to se dogodilo.

Hajde da to što se dogodilo motrimo sa najvećom odgovornošću spram onih od kojih smo posudili ovu zemlju, a posudili smo je od naših unuka i praunuka, od onih koji će doći.

Šta je najveća odgovornost? Najveća odgovornost je izgrađivati mir na zemlji i mir u našoj zemlji. A mir zahtijeva izgradnju zajedničkog gledišta. Zato je važno, bez obzira na sve naše razlike, na različita tumačenja jednog svjetskopovijesnog trenutka kao što je sarajevski atentat, tražiti sveti gral zajedničkih mogućnosti, graditi zajedničko gledište koje nadilazi naše male, prljave zlobe, našu potrebu da Gavrila i njegovu adrenalinsku družinu izvučemo iz tog ljetnog sarajevskog dana od prije stotinu godina i stavimo ga ovdje pored nas, da manipuliramo s njime i njegovim drugarima zbog naših dnevnih potreba, prilagođenih i primjenjenih ispolitiziranih historiografija...

Ali zajedničko gledište nije moguće ni ako interpretacija odigrane historije preteže samo na jednu stranu, samo na stranu Imperije, jer istina ne može stanovati samo u Imperiji. Ali smrt dvoje ljudi koji su bili na strani Imperije, koji su bili sama Imperija, koji su bili muž i žena, to je istina. Kao što je istina da cijanid u ustima Nedeljka Čabrinovića nije uzeo maha, mada svjedoči hrabrost nedoraslog jugorevolucionara. Obje te istine su nedjeljive kao što je nedjeljiva ova hronika koju su nam omogućili bosanski franjevci, sa svojom sakupljačkom prirodom, sa svojim hronološkim i horološkim karakterom, sa svojim poniznim odnosom prema svijetu života pa tako i prema dokumentima. Iz te poniznosti, kojom sam trajno ganut, iznova nam se, u svakoj novoj epohi voljene Bosne, isporuče zapisi, memorabilije, požutjele knjige, nevjerovatna arhivska građa. Nije bitno hoćemo li se u interpretaciji te povijesne građe složiti, ali možemo se složiti da bi bez te građe bili siromašniji duhom. Bez te ljubavi za povijest koju svjedoče bosanski franjevci ne bi bilo ni ove izložbe koju otvaramo na dan kada Fojnica slavi svoju višestoljetnu egzistenciju.

Danas smo u prilici da vidimo posljedice jednog dalekog rata, da žalimo nasilnu smrt poznatih i nepoznatih ljudi, prestolonasljednika i buntovnika, žena i muškaraca... Ova godina bit će puna teškog govora o sarajevskom atentatu, linije podjele ponovo će afirmirati naši prevejani nitkovi uvjereni da je pitanje života i smrti je li Princip borac za slobodu ili terorist a ja se ufam da će kontakt naših očiju, našeg uma i srca sa ovom izložbom afirmirati u mnogima od nas neutaživu želju za izgradnjom mira i konačnom suspenzijom etničkog i drugog nasilja u našim krajevima. To je pitanje moralne odgovornosti za sve nas pojedinačno, jer moralno odgovoran čovjek ne može zahtijevati obnovu nasilja i ne može pristati biti vojnik tuđih interesa. No, to je mnogo lakše kazati nego učiniti. Jer, dozvolite da citiram velikog njemačkog pisca Hermana Hesea: "Zacijelo su u pravu oni koji rat nazivaju pravim prirodnim stanjem. Ako je čovjek životinja, on živi kroz borbu, živi na račun drugih, boji se i mrzi druge. Život je dakle rat. Što je pak 'mir', puno je teže definirati. Mir nije niti rajsko praštanje niti forma uređenog života sporazumno postignuta. Mir je nešto što mi ne poznajemo, nešto što samo tražimo i naslućujemo. Mir je jedan ideal. Mir je nešto neizrecivo komplicirano, labilno, ugroženo – dovoljan je dah pa da se razori. Da makar i samo dva čovjeka, koja su upućena jedan na drugog, mogu živjeti jedan s drugim u istinitom miru, to je rjeđe i teže ostvariti nego bilo koji drugi etički ili intelektualni podvig. Pa ipak je mir, kao i misao i kao želja, kao cilj i kao ideal, već vrlo star. Hiljadama godinama već postoji moćna, za hiljade godina temeljna riječ: 'Ne ubij'. Da je čovjek kadar za takve riječi, za takve goleme zahtjeve, to ga obilježava više no i jedna druga osobina, to ga odvaja od životinje, uočljivo ga odvaja od 'prirode'."

S nadom da će ova svevremenska riječ Ne ubij zaigrati u srcu nekog budućeg atentatora i da će svojom moćnom snagom spriječiti povod nekog budućeg rata, pridružujem se otvaranju ove izložbe koja je, nesumnjivo, događaj dana u Bosni i Hercegovini. Živjeli! / Prof. Nerzuk ĆURAK

 


Stranica 2 od 39

Župa Fojnica

Anketa

Ganutljivu molitvu na Mlade nedjelje ''Skrušenim srcem'' napisao je...
 
Trenutno aktivnih Gostiju: 9 
Posjete Sadržajima : 186101



Copyright © by Franjevački samostan Fojnica | All rights reserved | Designed by webmaster