Premda su braća i ovoga samostana živila i djelovala posve tiho i skromno, poput kojeg gorskog potočića, što no se bez imena, bez buke obara niz dolove i vrleti, natapajući s obe strane bilje i drvlje: ipak su se neki i najčedniji redovnici mo­rali uzdići nad ostale suvremenike, bilo poletom svoga duha, bilo vanrednim krepostima, bilo silom vremena i okolnosti, u kojima su živili, Njihova su ipak imena ostajala potomstvu ne­poznata iz više razloga, izmegju kojih glavni su bili progoni i požari, a onda urogjena redovnicima skromnost.

Ovo je bolno osijećala i vrhovna uprava reda, pa zato general reda fra Kajetan od Laurina naredi okružnicom od 15. veljače, 1744., da se u posebnu knjigu popisu sva pokojna braća, i da se na dan njihove smrti pročitaju njihova imena pred objed i za njih se pomoli. Od tada imamo nešto pouzdanih, ako i mršavih, vijesti o našim pregjima, pak da ništa drugo, znamo, gdje su i kada pomrli, te u čemu se je koji istaknuo. Na temelju ovoga zapisnika stavit ćemo kratke životopise odli-čnije naše braće, upotrebivši i neke druge bilješke, do kojih se je moglo do danas doći.