Škole ovog samostana: Bosanski se franjevci nijesu bavili samo strogo duhovnom pastvom, nego su živo nastojali i oko naobrazbe, i to ne samo svog podmlatka, da ga usposobe za dušobrižnike, već su revno djelovali i u svome puku. da ih bude što više, koji će znati čitat i pisat. Uz to su sastavljali knjige, pisane u narodnom duhu i jeziku, te ih obično badava razdjeljivali megju svoje naobraženije župljane, koji su često zamjenivali svoje duhovne pastire, tumačeći svojim seljanima istine sv. vjere ili vršeći neke pobožnosti. Franjevci u Bosni imali su najprije samostanske škole, kojih zametak siže već u ono doba, kada su se franjevci ovamo do­selili. God. 1347., ban Stjepan Kotromanić obratio se na mletačku republiku, neka bi ona posredovala kod pape Klementa IV., da u Bosnu pošalje još franjevaca, koji bi u svojim samostanima vjernike, osobito obraćenike od bogomilstva, obučaval ,,u la­tinskoj slovnici i nauci sv. rimske Crkve“. Zadnji bosanski kralj Stjepan Tomašević s ponosom priznaje preko svojih umnih poklisara: ,Ja sam od djetinjstva kršten, latinsku sam knjigu učio i Krstovu vjeru slijedim“. A od koga je on tu latinsku knjigu naučio, ako ne od onizih franjevaca, koji su tada je­dini bili katolički svećenici u Bosni, te u latinskom jeziku poučavali i drugu mladež, osobito odličniju i onu, koja bi po­kazala volju  prići u svećeničko stanje?

Samostanski posjed: Premda su franjevci po svome ustroju i pravilniku najizrazitiji prosjački red, ipak su došavši u Bosnu dobili od domaćih vladara i vlastele u posjed zemljišta, koja su okružavala njihove samostane; jer inače ne bi mogli razumjeti, otkud im zemljišni posjed za pada Bosne, a da im ni kasnije ne dogje u prijepor. Nu po svoj su prilici ova zemljišta ležala neobragjena, ter su se sastojala najviše iz šuma i gajeva, a tek iza dolaska Osmanlija opažamo, da su nešto kupovali i stali obragjivati, da ne budu posve na teret svojoj duhovnoj djeci. Sv. rimska Stolica više je puta izdala povlastice u prilog vjerovjesnicima, koji se trude za spas duša megju nekatoličkim narodima, da smiju primati i zemljišta; nu svakako je u tom pogledu za bosanske okolnosti najznamenitija izjava pape Pija II., koji svojim listom od g. 1560. svjedoči, da su i dotle bosanski franjevci običavali držati konje, goveda i magarad za svoju porabu i potrebu; što sigurno nijesu mogli uzdržavati bez svojih livada i pašnjaka, što sve papa i ubuduće dozvoljava držati bez povrede savjesti i pravilnika, buduć su u Bosni male varošice, a mnoštvo inovjeraca, pa se ne bi franjevci inače mogli uzdržavati, kada bi morali o samoj prose vini živiti.