• Povećaj slova
  • Resetiraj
  • Smanji slova

Fra Janko Ljubos: ''U KANDŽAMA ZLA. Fratrov ratni dnevnik u Bugojnu devedeset i neke''

alt

Predgovor fra Marka Ćorića, prof.

Nakon objavljivanja knjigā Katice Nevistić Svoju zemlju i oni su voljeli (2004.) i Bugojanskog dnevnika (2005.) te knjige Josipa Kalaice Razmijenjeni iz bugojanskog logora Stadion 19. 3. 1994. (objavljena 2014. godine koja na dokumentaristički način svjedoči o bugojanskim zatočenicima) – da spomenemo samo one možda najznačajnije – evo nam još jedne koja želi upotpuniti naša saznanja o događanjima u Bugojnu 1992–1996. godine.

U knjizi se mogu nazrijeti barem tri sloja, ako ne i više, koji nam, svaki na svoj način, prenose svjedočanstvo o tim događanjima. U prvom nas sloju autor izvješćuje o događaju kojemu je nazočan pa to svoje izvješće potkrepljuje nekim dokumentom, bilo Zapisnikom koji je ovjeren potpisima sudionika bilo nekim drugim fotokopiranim prilogom iz kojega se vidi da je njegovo izvješće pouzdano. U drugom sloju autor pripovijeda o događaju kojemu je prebivao, a o tomu imamo samo njegove zabilješke. I konačno u trećem sloju piše o nečemu o čemu je u povjerenju čuo od drugoga ili od drugih, dakle posreduje nam priču o nečemu o čemu se naveliko priča. Nekim od tih priča ukazuje povjerenje, a neke odmah na početku odbacuje s određenom ironijom, šalom ili nevjericom.

Stil mu je jednostavan, rekao bih narativni, pripovjedački. Rečenice su, redovito asindetski, bez veznika, stavljene jedna pored druge i u tom se nizu ponekad nađu rečenice koje čak ni sadržajno nisu nimalo bliske. Malo ima zavisnih rečenica, dakle nema subordinacije, podređenosti, redovita je parataksa, rečenica do rečenice, i tako nastaje grozd surečenica. Rečenice su obično kratke, nekad i eliptične, pa se stječe dojam da autor nasuprot sebi ima sugovornika i žuri se, želi u malo vremena telegrafski kratko što više toga priopćiti i ispripovjediti. Zbog toga se u knjizi nađu također riječi i fraze iz svakodnevnog, razgovornog leksika (obotaliti, napušćati, šporet, šta'š, eto im!...).

Već su stari historiografi Grk Ksenofont i Rimljanin Gaj Julije Cezar pribjegavali stilskoj posebnosti da o sebi pripovijedaju u trećem licu. To bi jednostavno trebalo izgledati objektivnije i uvjerljivije jer se stvara privid da netko drugi lijepo govori o meni, a ne ja. Tako i ovaj autor u svom diskursu mjestimice prelazi u treće lice, ali ne stalno i ne iz istih razloga, nego, bit će, iz neke nelagode, kako sam svjedoči, da uvijek ne ponavlja ja, ja pa ja, posebice kad čini nešto hvale vrijedno.

Najzanimljiviji je segment knjige kad je autor isprovociran, da ne kažem nadahnut, postojećim stanjem pa slobodno razvija svoje misli. Tada je najosobniji: nepatvoreno iznosi pred nas svoje srce i svoju dušu te kako osjeća i diše. Budući da je pozornica događanja uvijek ista, samo se na njoj smjenjuju pojedinačne ljudske sudbine sa svojim doživljajima i pričama o njima, i njegova je refleksija samo varijacija na uvijek istu temu: besmisao rata. Razmišljanja ipak nisu monotona, naprotiv dojmljiva su i čitaju se s puno suosjećanja, ponekad i s pokojom suzom. Na mnogo mjesta i na mnogo načina u mnogim ljudskim sudbinama autor se uvjerio da je rat uzrok svih zala, da je to najveća ljudska glupost, da nikomu, baš nikomu, ni poraženomu ni pobjedniku, ne donosi istinsku korist. Stoga bi možda bilo dobro ovu u knjizi sveprisutnu misao izvući i staviti u naslov knjige, jer rat je, da ispravimo staroga Heraklita, otac svih zala: rađa pohlepom, mržnjom i osvetom, a ozdravljenju nikada kraja. Pobjednici i moćnici rijetko kad progledaju i vide da su u svojoj moći ustvari nemoćni, a u poraženima neprestano raste želja za osvetom i vreba priliku da eksplodira. Tuđe zlo postaje nadahnuće i opravdanje vlastitoga zla i tako spirala zla nikako da se otkoči ili presječe.

Obruč koji je stezao i gušio život u Sarajevu u vrijeme rata ponavljao se i u Bugojnu nakon hrvatsko-muslimanskog/boš-njačkog sukoba, samo Bugojno nije bilo toliko prisutno u medijima i pod lupom javnosti pa je samim tim život u Bugojnu, ako smijemo praviti usporedbe, ponekad bio, možda, i nepodnošljiviji. Iz toga pakla zla autoru se izvija krik nezadovoljstva i nemoći te u tom stanju poziva i proziva glavne aktere i njihove poslušnike koji su na bilo koji način odgovorni za postojeće stanje. Kod njega, istina, nema one profinjenosti i uljuđenosti Katice Nevistić da opiše stanje, iskaže svoje nezadovoljstvo postojećim, a ne spomene gotovo nikoga poimence. On nije tako suptilan. Naprotiv, suviše je direktan, optužuje i izvodi pred sud, a oštre strelice njegove optužbe upućene su sasvim određenim adresatima. U tomu, na sreću, nije jednostran, ne bira „naše“ i „njihove“, nego je uvijek na strani „jadne sirotinje“, nastupa s pozicije „malog čovjeka“, slabog, nezaštićenog, u ratnom vihoru stradalog, bez obzira na vjersku, nacionalnu i svaku drugu pripadnost, što će, nadamo se, naići na simpatije čitalaca iako će jako razočarati mnoge velike „rodoljube“. No hoće li i nakon dvadesetak godina biti nezadovoljnika, protivnika i neprijatelja, osobito među prozvanima i onima koji i dan-danas dijele njihove stavove, ostaje da vidimo!

Ne stavljamo znak jednakosti između sadržaja ove knjige i cjelovite istine o događanjima u to vrijeme u Bugojnu. Postoje i druge priče, gledanja i iskustva, ali sigurni smo da autor ovom knjigom uvelike pridonosi utvrđivanju potpune istine koja nas jedina oslobađa recidiva prošlosti, vezanosti za zlo prošlosti i priprema za dostojanstven život ljudi u slobodi i iskrenosti, bez iskrivljivanja i potiranja činjenica sofisticiranim interpretacijama kojima se bez imalo ljudskosti i osjećaja za žrtve čuva samo korektnost pripadnosti svojima (grupi istomišljenika, političkoj stranci, vjerskoj zajednici, narodu).

Autor se u svomu nezadovoljstvu postojećim ponekad doima kao da sve zna i da bi sve mogao urediti i bolje i korisnije, samo da ima mogućnosti, samo da mu se pruži prilika, što će osobito iritirati neke. Bez nakane da budemo njegov odvjetnik, ističemo da to i neke druge njegove procjene i sudove, s kojima se moguće ne slažemo, treba gledati kad i u kojim okolnostima su izrečeni pa ćemo možda imati više razumijevanja za takve njegove poglede i stavove.

Tešku situaciju autor kuša prevladati baš onako kako savjetuju neki psiholozi: kad ne možeš pobijediti zlo, ti mu se narugaj, pobjedi ga smijehom, jer smijehom „se zlu i nevolji gleda u oči iz perspektive moralnosti i Vječnosti. Ispovijeda se (...) uvjerenje o relativnosti svakoga zla, svake zle vlasti i sile, te Bogu prepušta konačan sud.“ (Ivan Šarčević, Zečevi, zmije i munafici, SYNOPSIS, Sarajevo – Zagreb, 2014., str. 193.) Autor pred nas iznosi mnoštvo svojih ili tuđih doživljaja i gotovo ih uvijek poprati nekim neočekivano smiješnim zaključkom, upućivanjem na mudrost i domišljatost naših starih ili jednostavno pričanjem vica. A kad je obruč popustio i stanje se donekle popravilo, autor više nema želje da opširno piše i razmišlja o stanju u Bugojnu s obrazloženjem „nije mi se dalo pisati, drugi su to činili“ te se pri kraju Dnevnik pretvara u putopis, opis putovanja Crkvenog zbora i drugih po Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Iz toga se da zaključiti da mu je pisanje Dnevnika bilo i neka vrsta terapije.

Kad su jednom prilikom Meši Selimoviću došli s nekom nečasnom ponudom, ovako im je, ako se dobro sjećam, odgovorio: „Ostalo mi je još samo ljudstvo; ako mi i to uzmete, ništa sam.“ I naš je autor proživio vrijeme u kojemu se ljudstvo gubilo lakše od života, a dobro znamo kako je tada život bio jeftin. U tom opakom vremenu „kad hoće svaka rđa svoju silu da pokaže“ (I. Andrić), uspio je nekako uz određene i danas prisutne ožiljke sačuvati život, ali, što je još važnije, cijenimo da nije izgubio ni ljudstvo niti prokockao ugled bosanskog „ujaka“/fratra. Zato, cijenjeni čitatelji, može sada pred vas izići sa svojom istinom i svijetla obraza svjedočiti o tomu što se onda događalo i kako se događalo.

Uz zahvalu autoru ponajviše za to, ide i zahvalnost fra Mati Popoviću i gvardijanu fra Nikici Vujici. Zahvalni smo također svima koji su na bilo koji način podržali ovaj projekt.

 

Početak Adventa u Fojnici

Advent u Fojnici započeo je sv. misama u našoj župnoj zajednici. U crkvama i obiteljima već se prije pravili adventski vijenci. A večernja sv. misa bila je posebna. Puna crkva djece, roditelja i vjernika s adventskim svjetlom. Djeca su uz pomoć roditelja, učitelja i odgojitelja u kućama i školama napravili lampinjone, fenjere, korpice i slične kreacije, te s njima došli na večernju sv. misu. Zbor mladih naše Frame je animirao pjevanje, a djeca su oduševljeno s njima pjevali duhovne adventske pjesme. Pri kraju sv. mise djeca su upalila adventsko svjetlo u svojim kreacijama, a svećenik je adventsko svjetlo blagoslovio i pozvao na sve na adventsku procesiju od crkve, kraj Gospe Rupnovačke, kroz grad do hotela Stari grad, gdje je bilo radosni susret uz topli čaj. Sutradan su započele sv. mise - zornice. Vjernici žele u budnosti, pokori, djelima ljubavi i dobrote otvoriti svoja srca, svoje savjesti za dolazak Isusa Krista.

A u subotu, 6. prosinca, opet u večernjim satima stigao je najdraži gost za našu djecu. To je sv. Nikola. Dočekalo ga je preko 250 djece i još toliko roditelja. Iako je recesija, sv. Nikola je ipak bio darežljiv, jer zna da su sva djeca dobra i da zaslužuju trenutke radosti. Hvala mu i neka našu djecu nikada ne zaboravi posjetiti. Čekamo ga i slijedeće godine!

Neizostavno je i kićenje za Božić. I ove godine fra Dominko Batinić je sa svojom ekipom iz Busovače ukrasio našu podzidu. Slijedi pravljenje sijanje pšenice (Sv. Lucija), jaslica i kićenje crkava i obiteljskih kuća. U nedjelju, 21. prosinca, u večernjim satima mladi iz La Verne i Frame priređuju Žive jaslice, a sutradan u sportskoj dvorani (19.30h) slijedi i Božićni humanitarni koncert (novac od ulaznica ide za siromašne obitelji u Fojnici). Na Badnjak su svečane večere u krugu obitelji, pa sv. mise bdijenja, polnoćke, zornice i danje mise na Božić. / Valerija PULJIĆ

fotografije

 

Oproštajni govor gvardijana fra Nikice Vujice na sprovodu pok. fra Mate Popovića

Danas smo se skupili u velikom mnoštvu u ovoj lijepoj župnoj crkvi. Okupio nas je pokop pokojnog fra Mate Popovića, svećenika i sina ove župne zajednice u Busovači. Ovdje je njegov otac Marko, brat mu fra Anto, sestra Milka, zet Anto, nevjesta Dragica i ostala robina. Ovdje su njegove školske kolege iz djetinjstva i mladosti; kolege profesori iz Visokog. Ovdje su fratri, svećenici, časne sestre, bogoslovi, sjemeništarci, prijatelji i Božji narod. 

Danas se opraštamo od pokojnog fra Mate kao i što se Isus opraštao od svojih učenika. Isus im je rekao: ‘’A kamo ja odlazim, znate put.’’ (Iv 14, 4) Toma mu je odgovorio: ‘’Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?’’ (Iv 14, 5) Isus mu je odgovorio: ‘’Ja sam Put i Istina i Život.’’ (Iv 14, 6a) Pokojni je fra Mato započeo svoj životni put u svojoj obitelji, u ovoj župnoj zajednici. Pošao je na put s Gospodinom u fratarskoj i svećeničkoj službi, u Provinciji Bosne Srebrene i Vrhbosanske Nadbiskupije.

Više...
 
  • «
  •  Početak 
  •  « 
  •  1 
  •  2 
  •  3 
  •  4 
  •  5 
  •  6 
  •  7 
  •  8 
  •  9 
  •  10 
  •  » 
  •  Kraj 
  • »


Stranica 1 od 54

Župa Fojnica

Trenutno aktivnih Gostiju: 11 
Posjete Sadržajima : 226732



Copyright © by Franjevački samostan Fojnica | All rights reserved | Designed by webmaster