Sv. misa na Vrankamenu
Svake prve nedjelje po blagdanu sv. Ilije fratri Samostana Duha svetoga u Fojnici organiziraju pravo, malo hodočašće na Vrankamen na planini Vranica iznad Fojnice. Tu po višestoljetnoj tradiciji održe tzv. čobansku misu i podsjete na davna vremena kada su svećenici na konjima jednom godišnje išli na taj prelijepi lokalitet i donosili čobanima duhovnu okrjepu.
Kako poslije domovinskog rata čobana, stada i tornjaka na Vranici, skoro pa i nema, može netko i opravdano postaviti upit o svrsishodnosti čobanske mise. Može, ali pod uvjetom da nikada nije bio na Vrankamenu. Zašto? Zato što je to toliko čaroban kutak Bosne i Hercegovine, da ni svi nobelovci (književnici) svijeta ne bi uspjeli opisati jedistvenu ljepotu toga planinskog lokaliteta, nego se ona može samo doživjeti i doživotno u srcu nositi. No, do te ljepote se ne dolazio lako, i da nije fratara i čobanske mise, još bi manje ljudi imalo prigodu vidjeti nešto tako veličanstveno kao što je Vrankamen. Ovako, svakoga se ljeta nekoliko stotina vjernika, planinara, zaljubljenika u prirodu , radoznalaca, uputi u njedra Vranice i nikada ne zažali. Među njima uvijek bude i ponetko „novi“ koji ostane bez daha pred tolikom Božjom izdašnošću i velikodušnošću.
Tako je bilo i ove nedjelje, 24. srpnja 2016. kada je na misnom slavlju u podnožju neopisivo čudesnog brijega od kamenja prekrivenog svjetlozelenim lišajem, gvardijan samostana u Fojnici fra Miro Relota napravio usporedbu izmedju brda Karmel u svetoj zemlji i fojničke nevjerojatne gromile kamenja različitih oblika i veličine koje je neka čudesna ruka posijala, reklo bi se bez reda i smisla, a kamene gromade same, po svojoj nekoj logici, formirale pravi brijeg. Uglavnom, naglasio je fra Miro, na blagdan sv. Ilije na Karmelu, pripadnici svih religija se zajedno mole za mir u svijetu, za napredak ljudske cilvilizacije, a na ovom Vrankamenovskom karmelu pastiri su molili za napredak svoga blaga (stada), za što manje munja i tuče (planina je to, 19oo metara n. v.). Danas se na Vrankamenu vjernici mogu i trebaju moliti sv. Iliji, zaštitniku cijele Bosne, za što više snage za ponovno zajedničko življenje i uvažavanja različitosti koje su uvijek i svugdje samo bogastvo, samo blagoslov, ako su ljudi blagoslovljeni zdravim razumom i čistim srcem.
O njegovim riječima zasigurno još razmišljaju svi koji su ga, na samo slušali, nego i čuli, a došli su ljudi iz skoro svakog mjesta središnje Bosne, od Uskoplja, preko Busovače, do Kiseljaka, a koliko je bilo onih koji već desetljećima rade i žive po Australijama, Austrijama, Kanadama, teško je reči. Lako je pak bilo primjetiti njihovu fasciniranost krajolikom, tom čudesnom igrom visova , dolova i oblaka koje skoro rukom možeš dotaknuti, treba samo malo, ma još tako malo na prste se propeti, a da su svi , skoro pa omađijani karmelskim brdom kamenja, ne treba naglašavati. Zato smo slušali fra Janka Ljubosa koji je sa smiješkom objašnjavao kako je riječ o vulkanskom kamenju jer je davno i Vranica bila u vulkanskom pojasu, a svetoga mi Ilije, ni dva dana nakon što ovo pišem, nije mi jasno je li bio ozbiljan, ili nas je sviju „preveslao“ svojim skoro neprimjetnim smislom za humor. Bilo kako bilo, mnogi su odmahnuli rukom (pričaj ti svoje), mi znamo da je to Božje davanje ( Jedinko Grubešić, na radu u Beču ili Nedjeljko Plečaš iz Ploča, Hrvatska). Osim njih dvojice u fra Jankovu verziju nije povjerovao ni Mirko Golemac iz Mostara, zaljubljenik u bosanske planine, koji je svirkom i pjesmom uljepšao i misu, a onda i druženje poslije liturgijskog slavlja. Koliko samo taj Hercegovac voli Bosnu! Toliko da smo morali uzvratiti kako ljepšeg, od kraja Neretve, smokve i vina, na svijetu (pa ni u Bosni) nema. Vrankamen je dakle, postao i mjesto susreta. Koga smo sve sreli ili upoznali. Eh, duga je to priča, ali djelić moramo s vama podijeliti. Čovjek se zove Jozo Ababović. Drag, stariji gospodin, rodom s Tješila, rat ga protjerao u Kiseljak. Toliko smo znali. Ali čuj sad što nam je na nagovor fra Janka ispričao! Tradicija čobanske mise koja datira od skoro samog osnutka fojničkog samostana, prekinuta je, osim nekoliko godina domovinskog rata, samo jednom. Bilo je to 1973. kada se zaprežnim kolima na Vrankamen zaputio i tadašnji partijski moćnik, već davno pokojni, Nikola Kovačević. Što li je razmišljao, on neopijen opijumom za narod, pri pogledu na svu tu Božju ljepotu na Vranici, ne zna se ali je dobro poznato kako je prepirku, verbalnu, ma dobro bilo je malo i naguravanja , izmedju našeg Joze Ababovića i Joze Tarabe (poginuo u domovinskom ratu) iskoristio i zabranio bilo kakvo okupljanje na Vrankamenu. Tradiciju je 1991. obnovio tadašnji gvardijan fra Nikica Miličević, kojega su slijepo jednoumlje i mržnja surovo likvidirala dvije godine kasnije. Možeš dakle fizički ubiti tijelo, ali dobrotu ljudske duše nikada. Zato je i danas, 23 godidne nakon ubojstva, fra Nikica sto, tisuću, puta življi nego njegove ubojice i nalogodavci zločina.
Kako smo odužili, evo poante. Nije uvijek lako nastojati biti boljim čovjekom. O, ima toliko propusta, pa i zloče u svakome od nas. Ali biti toga svjestan i željeti to popravljati, e to je već velika i važna stvar. A na Vrankamenu, tamo gdje je nebo čovjeku bliže, sve mu se čini mogućim: graditi sebe i svijet boljim mjestom za življenje, naći posao, ostati u zavičaju, osnovati obitelj, imati, ma što dvoje, ma četvero djece, oprostiti čak i svome zlotvoru. Ama sve je na Vrankamenu zamislivo i ostvarljivo. Ako ne vjerujete, pođite i provjerite. Do Brusnice automobilom, a onda sat i pol hoda i eto vas u raju na zemlji. Ako to učinite, tek ćete tada svahiti važnost održavanja čobanske mise na planini Vranica, u općini Fojnica, u zemlji Bosni, a bome i te kako i Hercegovini....
Branka Jukić
