Iz Fojnice u Budimpeštu

Paramenta – jarmica. Kao rijetko koji liturgijski predmet ili dio liturgijske odjeće misnica ima više naziva; to je ono svećeničko odijelo koje se za vrijeme slavljenja mise stavlja na albu, dugačku i široku bijelu svećeničku tuniku do tla i s dugim rukavima. Zove se i kazula (lat. kućica), jer ona poput male kuće pokriva svećenikovo tijelo. Zove se još i felon (u Istočnoj crkvi), penula ili planeta ali vrlo često i paramenta. Posebno izražajan pojam za misnicu jest jarmica kakav koristi bosanski franjevac fra Marko Dobretić Jezerčić u svojoj knjizi Kràtko skupgliegne chiudorednè, illiti moralne bogoslovcze svarhu sedam Katoliçanske Czarkvè Sakramenatah (Ankona 1782.); podrijetlo pojma je riječ „jaram“, što je aluzija na ono biblijsko mjesto na kom je govor o tome kako je Gospodnji jaram sladak, a breme lako (Mt 11,30). Misnica je u pravilu svečano ukrašena, načinjena od biranog i skupocjenog materijala i u bojama koje odgovaraju liturgijskoj godini i svetkovinskim prigodama.

Fojnička misnica, kazula ili paramenta, o kojoj je ovdje riječ, ima svoju posebnu povijest koja nije sasvim provjerena, ali ipak neke njezine pojedinosti daju se pouzdano rekonstruirati.

Za cijenu od 6.000 guldena. Kako je javnost uopće saznala za ovu misnicu?

Benjámin Kállay (1839.-1903.), od 1882. austro-ugarski ministar financija i u tom svojstvu upravitelj BiH do 1903. za vrijeme svoje službe kao austro-ugarski konzul u Beogradu (1868.-1875.) otkrio je misnicu 1874. prigodom svoga posjeta franjevačkom samostanu u Fojnici i odmah prepoznao njezino povijesno značenje koje je možda kod domaćih franjevaca bilo izblijedilo. Zahvaljujući njemu misnica je dospjela na zemaljsku izložbu u Budimpešti 1885. godine na kojoj se nalazio i bosansko-hercegovački paviljon. Sarajevski dnevnik Bosnische Post pisao je o ovoj izložbi i kao posebnoj znamenitosti na toj izložbi o fojničkoj misnici koja „i nakon četiri stoljeća izgleda kao nova; rađena je od teškog zlatom protkanog brokata sa zlatnim vezom i s izuzetno lijepim bojama: u sredini stražnjeg dijela utkan je ugarski grb“. Fojničkom samostanu, piše isti list, nije bilo lako rastati se i za

kratko vrijeme od ove dragocjenosti, ali je na koncu na to ipak pristao.

Godinu dana nakon izložbe misnicu je kupio Franjo Josip. Tada je bila deponirana u

dvorskoj kapelici u istome gradu s namjerom da se u budućnosti koristi kod krunidbe ugarskih kraljeva.

Da je Franjo Josip bio spreman za nju dati sumu od 6.000 guldena, pokazuje kako se cijenila njezina vrijednost. Nemoguće je zbog različitih troškovnih relacija ni približno kazati o kojem iznosu bi se to danas radilo. Međutim, navedimo ipak uz sve ograde vijest koju je u

godini kupovine misnice donio dnevnik Linzer Tagespost o jednome požaru u mjestu Lanzendorfu u Gornjoj Austriji i šteti koju je on prouzročio. Tom prigodom izgorile su na jednome imanju sve poljoprivredne zgrade, sva stočna hrana, svi poljoprivredni strojevi, šest komada goveda i jedan dio peradi. Vlasnik Johann Reiter je srećom bio osiguran, a osiguranje je štetu procijenilo na 5.000 do 6.000 guldena.

S grbom i bez grba. Tek nakon izložbe stručnjaci su se posvetili misnici, njezinom povijesnom kontekstu i povijesnoumjetničkoj strani predmeta, a to znači i usporedbi s jednim drugim predmetom iz Madžarskog nacionalnog muzeja, točnije rečeno s presvlakom, plaštem ili pokrivačem kraljevskog prijestolja koja je prvotno pripadala kralju Matiji Korvinu, a zatim vjerojatno njegovom nezakonitom sinu Ivanišu Korvinu (János Corvin) (1473.-1504.) da bi se na koncu našla u posjedu madžarskog kardinala i političara Tamása Bakócza (Toma Bakač; 1442.-1521.). Kardinal je na presvlaku stavio vlastiti grb da bi tako u povijesni kontekst ugradio svoju plemićku biografiju, što u heraldičkoj praksi nije bila rijetkost.

Stručnom ekspertizom ustanovljeno je da presvlaka ili ogrtač ima upadnih sličnosti s iznimkom grba. Nakon što je kardinalov grb odstranjen, pojavio se originalno utkani grb kraljevstva Ugarske, identičan s onime na fojničkoj kazuli!

Povjesničari umjetnosti ustanovili su da je nacrt za ogrtač odnosno misnicu izradio firentinski kipar, bakrorezac i slikar Antonio Pollaiuolo (1429.-1498.) i da je tekstil (brokatna svila) tkan u Firenci oko 1476. god.

Pitanje, kojim putem je misnica stigla u Bosnu odnosno Fojnicu, u sferi je nagađanja i legendi; lokalna, franjevačka tradicija govorila je za nju da ju je nitko drugi nego kraljica Katarina vezla svojom rukom! Sarajevski dnevnik Bosnische Post pisao je, citirajući vjerojtno opet jednu drugu predaju, da je ona kao presvlaka kraljevskog prijestolja bila „dar kralja Matije Korvina bosanskim franjevcima, vjerojatno prigodom ponovnog osvojenja Jajca“. Pouzdani odgovor na to pitanje teško da ćemo ikada dobiti.

Idejna vrijednost misnice s kraljevskim grbom u kontekstu madžarske povijesti izuzetno je velika; stoga ne iznenađuje da je konzul Kállay na nju odmah bacio oko kao ni to da je Franjo Josip, vidjevši je, izdvojio za nju navedenu sumu.

Franjevcima je obećano da će, osim novčane nadoknade, za misnicu dobiti kopiju, što se po svoj prilici nije nikada dogodilo ili o tome barem danas nije ništa poznato. To potvrđuje i Tvrtko Grujić u članku „Biblioteka i zbirka starina franjevačkog samostana u Fojnici“, objavljenom u Kalendaru Napredak za god. 1931.: „Moram završiti sa žalosnom činjenicom. Kada se godine 1887. gradila crkva u Fojnici, braća se nalazila bez sredstava, da se dovrši gradnja, te su na vjeru dali ugarskoj vladi iz zbirke paramentu Matije Korvina, koje više nikada nijesu vidjeli! Koliko je meni poznato, vlada im je obećala, da će sebi uzeti original, njima pako po istom uzorku izgraditi drugi (faksimile). Naravno uz taj uvjet, da će im platiti. Međutim desilo se, da su umjesto izrađene paramente dobili samo — sliku! Valjda nitko o tome nije smio ni govoriti?! Danas se čuva ta snimka!“

U staroj muzejskoj postavi nalazila se uistinu samo fotografija (!) misnice, ali ne njezina replika. Da je ova postojala, franjevci bi je sigurno bili izložili.

Fra Jerko u prošnji. Odvojiti se od ovako dragocjenog liturgijskog predmeta nije sigurno bilo lako. Nitko to nije bolje znao nego fra Mijo Batinić koji je pisao „da je mnogo rijetkosti darovano dobrotvorima – zavodima izvan Bosne, imenito: kr. ugarskom muzeju, dok su naši klerici u Ugarskoj učili, konzulima i svjetskim putnicima, a nešto i prodano, jer je trebalo donekle novca dobiti, da se smiri mnoga bolja“. „Bolja“, koja je fojničke franjevce ovoga puta opravdala da se upuste u ovu trgovinu, bila je gradnja crkve Sv. Duha. Fra Mijo V. Batinić zna da ovo nije učinjeno lakomisleno nego da nepredviđeni troškovi gradnje crkve „prisiliše ovdašnju braću, da prodaju ugarskoj vladi paramentu (misnicu) kralja Matije Korvina za 6.000 forinti, što su sa žalošću učinili; moradoše poslati najpre o. fra Jerku

Barbarića, da prosi po Austriji i Češkoj, a onda fra Ivana Vujičića u iste zemlje da sabiru dobrovoljne prinose.“

Bečki list Das Vaterland objavio je u lipnju 1886. „Javnu molbu“ koju je prenijelo više austrijskih listova i koja u prijevodu glasi:

Samostan Duha Svetoga u Fojnici u Bosni sa svojom crkvom, koja je ujedno i župna crkva, bio je više od 400 godina pod teškim turskim jarmom rasadište prave kršćanskokatoličke naobrazbe i uljudbe tamošnjeg naroda; on još i danas ispunjava ovu zadaću i istovremeno služi kao utočište starim i bolesnim siromašnim stanovnicima gdje ih se s ljubavlju prima i za njih skrbi. Ovaj samostan, koji je tijekom stoljeća stekao mnoge zasluge za kršćanski odgoj, i mjesni katolički puk fojničke župe nemaju sada svoje crkve, nakon što je prijašnja crkvica u trošnom stanju i premala za vjernike morala biti porušena. Gradnja veće i prostranije crkve koju su poduzeli franjevci i koja je podignuta već do krova morala je biti obustavljena; razlog za to je djelomično manjak potrebitih novčanih sredstava koja su potpuno iscrpljena, a djelomično zbog stručne komisije koju je poslala Visoka vlada iz Sarajeva i prema čijoj procjeni se pokrivanje crkve na slabim zidovima ne može dopustiti, štoviše da neki već podignuti dijelovi moraju biti porušeni i građevina podignuta na novim solidnim temeljima. Prema planu crkve koji je odobrila Visoka Zemaljska vlada predviđeni građevinski troškovi iznose 27.720 guldena. Franjevci gore spomenutog samostana, bez ikakvih sredstava, nisu u stanju ovu tako nužnu gradnju privesti kraju vlastitim troškovima, stoga su mene, koji ovo smjerno izlaže, poslali ovamo da humane dobročinitelje zamolim za pomoć u ovu plemenitu svrhu, nakon što sam uz to dobio i pismenu preporuku preuzvišenog nadbiskupskog ordinarijata kao i dopuštenje ministra grofa Taaffe-a.

Beč, 22. lipnja 1886.

O. Jerko Barbarić,

franjevac bosanske provincije, u Beču, u Franjevačkom samostanu

Linzer Volksblatt u izdanju od 13. srpnja iste godine donio je vijest da je „definitor bosanske franjevačke provincije i vitez reda Franje Josipa iz samostana Fojnica o. Jerko Barbarić“ stigao u Linz i odsjeo u kapucinskom samostanu. List dalje prepričava ono što je poznato iz „Javne molbe“, dramatizirajući ovu dodatno riječima kao: „pod teškim barbarskim jarmom Turaka, najžešćeg neprijatelja kršćanstva“; „iz njegova krila [t. j. fojničkog samostana] izašao je značajan broj za svetu stvar Crkve i kulture oduševljenih misionara koji se nisu plašili za plemenite i uzvišene ciljeve čak svoju krv i život žrtvovati“; Bosna – „oaza barbarizma“. Uz to on ističe fra Jerkine zasluge i pomoć okupacijskoj vojsci za vrijeme zauzeća Bosne i Hercegovine 1878. godine, zbog čega je odlikovan viteškim križem reda Franje Josipa. Vijest završava apelom na vjernike biskupije Linz: „da bi se našli mnogi dobročinitelji koji bi svojim novčićem, pa ma kako sitan on bio, dali svoj prilog u uvjerenju da u sirotinjskom pfenigu ima isto toliko blagoslova koliko i u bogataškom zlatu.“ Jednak apel mogao se pročitati i u Grazer Volksblatt-u od 5. kolovoza 1886. Već sutradan isti je list objavio da je barun Leopold Lilienthal darovao za fojničku crkvu 100 guldena i da je ovu sumu predao na porti mjesnoga franjevačkog samostana u Grazu. Fra Jerko je u istome listu zahvalio barunu na latinskom jeziku: Hisce nomine Franciscanorum, ac Catholicorum Parochiae de Fojnica in Bosnia Excellentissimo Domino Baroni de Lilienthal, pro benignissimo dono 100 fl. v. a. in favorem constructionis Ecclesiae parochialis dicti loci elargito, quam maximas gratias rependit Devotissimus cultor P. Hieronymus Jerko Barbarić, franciscanus bosnensis collector.

Također nadvojvoda Wilhelm iz kuće Habsburg-Lorena darovao je u istu svrhu 300 guldena.

* **

Fojničke misnice nema danas ondje gdje bi joj bilo pravo mjesto, ali, simbolično rečeno, ona je ugrađena u zidove crkve Svetoga Duha, na što vrijedi podsjetiti i što se ne smije zaboraviti.

Kako je veliko značenje misnice za madžarsku povijest i samosvijest, pokazalo se i u velebnoj izložbi „Matija Korvin i renesansa u Ugarskoj“ god. 1982. u austrijskom Schallaburgu kada je ukrašavala omot izložbenog kataloga i službeni plakat iste izložbe.

U čitavoj ovoj priči nije nevažno ni to da je fojnička misnica prema svim pravilima i propisima muzeologije izložena danas u Madžarskom nacionalnom muzeju (Magyar Nemzeti Múzeum, inv.-br. 81/197) u Budimpešti i da se u svim katalozima i stručnoj literaturi vodi s atributom fojnička – Fojnicai kazulának, Meßgewand von Fojnica, Kasel von Fojnica i sl.

Vjesnik br. 185, studeni 2022.

1. Fojnička misnica, današnje stanje (Cathedral Treasury, Esztergom, foto: Attila Mudrák) 2. Fojnička misnica kao muzejski eksponat, snimka iz 1930-ih godina

3. Franjevački samostan i crkva. Stanje crkve (sasvim lijevo) prije rušenja 1884. god.