Epistole Ive Andrića iz 1922. (Perina Meić)

U radu se prezentira i analizira dosad nepoznato Andrićevo pismo i karta upućena fra Augustinu Čičiću iz 1922. Pismo se nalazi u pismohrani knjižnice Kreševskoga samostana. Zanimljivo je iz više razloga. Osobito jer donosi najosobnije svjedočanstvo o Andrićevu stvaralačkom postupku, kao i zbog Andrićeve izjave o pisanju fratarskog romana.

U pismohrani Kreševskog samostana u BiH sačuvano je pismo i karta Ive Andrića upućene fra Augustinu Čičiću, hrvatskom pjesniku i kritičaru. On je rođen 14. travnja 1889. u Kreševu. Umro je u Sarajevu 26. rujna 1955. Autor je djela: Proljetni stihovi (1918.), Monografija o fra Grgi Martiću 1822.-1905. (1930.), S Vardara na Soču (pjesme, 1935.), Imenik Osvetnika fra Grge Martića (1940.). Od 1922. bio je referentom katoličkog odjeljenja u Ministarstvu vjera u Beogradu, a od 1927. godine načelnikom Odjeljenja Ministarstva pravde za katoličku vjersku upravu u Beogradu.

Andrićevo pismo datirano je 13. listopada 1922. Na karti Andrić nije ukazao na vrijeme pisanja. Poštanski pečat na njoj nije u potpunosti čitak. Nazire se da je poslana iz Bukurešta ekspresno. Iz onoga što se može pročitati najvjerojatnije je da je datum s poštanskog pečata 21. kolovoza 1922. Na poleđini karte je slika Glavnog željezničkog kolodvora – Gara de Nord u Bukureštu. Pismo i karta su na latinici. Prvi tekst je napisan na tri nepaginirane stranice. Oba se nalaze u dijelu Pismohrane Kreševskoga samostana u kojemu se čuvaju ostavštine svećenika i drugih pojedinaca – kutija 193/3, oznaka 10. Pismo i karta, koliko mi je poznato, nisu bili dostupni i poznati široj javnosti. Pronašla sam ih u rujnu 2010. godine. Prvu informaciju o pismu i karti objavila sam u razgovoru za Dnevni list (19. travnja 2011., Mostar, BiH). “...

Pismo i dopisnica zanimljivi su iz više razloga. Oni svjedoče o živoj komunikaciji Ive Andrića i fra Augustina Čičića glede neriješene situacije u kojoj je Andrić očito pokušao posredovati u korist fra Augustina. Osnovni ton u komunikaciji je prijateljski i srdačan.

Prema navodima iz karte Andrić je najvjerojatnije posredovao preko Mihaila Lanovića (Andrić ga u karti spominje samo prezimenom), koji je bio načelnik katoličkog odjeljenja u Ministarstvu vjera Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Sastavljač je Izvjestiteljeva prijedloga Zakona o međuvjerskim odnosima u Kraljevstvu SHS. Inače je bio poznat kao zastupnik antikonkordatskog stava glede reguliranja položaja Rimokatoločke crkve u Kraljevini SHS. Detaljnije podatke o kakvom je posredništvu u Andrićevoj karti i pismu riječ valjalo bi detaljnije arhivski istražiti. I pismo i karta zanimljivi su kao jezična i stilska činjenica. Za one koji se bave jezikoslovljem mogao bi biti interesantan i znakovit Andrićev leksički odabir (npr. kronika, majdani, ujaci i sl.), kao i morfonološke (neiscrpljivi, dokumenat i sl.) i sintaktičke osobenosti. U pogledu stila mogle bi se povući određene paralele sa stilom Andrićevih umjetničkih tekstova, i navedeno pismo čitati ne samo kao vrijednu dokumentarnu nego i zanimljivu književnu činjenicu. Pismo je interesantno jer donosi i najosobnije svjedočanstvo o Andrićevu stvaralačkom postupku. Naime, u dijelu pisma Andrić fra Augustinu piše: Ako ti dopadne u ruke ma kakav dokumenat (kronika, pismo, akt) u kom se crtaju opšte (←naknadno dodao Andrić) prilike ili lična sudbina (istakao Ivo Andrić) čija, prepiši mi i sačuvaj ili pošalji, bit ću ti mnogo blagodaran.

Ovo Andrićevo svjedočanstvo, gledano sa stajališta književnopovijesne znanosti, nije ništa što već nije poznato. U literaturi o Andriću opća je stvar činjenica da su njegovi romani i novele nastale pod snažnim utjecajem franjevačkih kronika. Ipak, ovo pismo iz listopada 1922. može biti važno jer tu tezu nanovo, i vrlo eksplicitno, potvrđuje. U ovom kontekstu ne treba zaboraviti ni Andrićev doktorat Die Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der türkischen Herrschaft (Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine), obranjen u Grazu 1924., koji analizira franjevački prinos duhovnom i kulturnom životu Bosne. Andrić se u doktoratu oslanja na franjevačke kronike kao na relevantnu literaturu.

U književnim tekstovima pak Andrić koristi franjevačke kronike i povijesne dokumente kao građu na temelju kojih umjetnički artikulira tekst. Kad se govori o Andrićevom pripovjednom „stiliziranju“ dokumentarne građe, može se primijetiti da je njegov konačni rezultat znakovlje izrazite simboličke razine. Tomu valja pridodati da simbolička razina znaka kod Andrića nikada ne poništava (već naprotiv uključuje i podrazumijeva) indeksičku razinu u kojoj znak biva razmjerno jasno artikuliran (a onda i recipiran) s obzirom na opseg primarnog, denotativnog značenja kojega implicira dokumentarna građa.

Pismo je zanimljivo zbog Andrićeve izjave o pisanju fratarskog romana. U navedenom pismu fra Augustinu Ivo Andrić se žali: Sa svoje strane, ja ti zavidim da si u Kreševu. Kreševo i Fojnica ostaće za mene neostvareni snovi i neiscrpljivi majdani, a moj fratarski roman neće nikako dalje od fragmentarnih skica. Imajući na umu ovu izjavu o pisanju fratarskog romana i njegovim „fragmentarnim skicama“ moglo bi biti zanimljivo nanovo pročitati neka Andrićeva djela, osobito tzv. fratarske novele, u ponešto drukčijem interpretativnom svjetlu.

Iako je riječ o iznimnim novelističkim ostvarenjima u njima je moguće eventualno naslutiti torzo onoga što Andrić u navedenom pismu naziva fratarskim romanom. Pri tomu bi se pozornost trebala usmjeriti na nekoliko stvari:

a) „Fratarskim romanom“ mogla bi se okvalificirati i Prokleta avlija (iako je objavljena znatno kasnije od navedenog pisma, 1954.) u kojoj se, kako je poznato, kao jedna od ključnih likova pojavljuje fra Petar.

b) Fragmentarne skice „fratarskoga romana“ mogle bi biti i tzv. fratarske novele koje Andrić objavljuje (neposredno) poslije navedenog pisma (U musafirhani, 1923., U zindanu 1924., Ispovijed 1928., Kod kazana 1930., Napast 1933., Trup 1937., Čaša 1940., U vodenici 1941., Šala u Samsarinom hanu 1946., Proba 1951.) Pri tomu valja istaknuti da bi se moguća interpretacija navedenih novela mogla usmjeriti u dva pravca. Jedan bi se usmjerio na analizu četiriju novela o fra Marku Krneti (U musafirhani, 1923., U zindanu 1924., Ispovijed 1928., Kod kazana 1930.). Drugi bi se fokusirao na analizu novela u kojima se kao lik pojavljuje fra Petar (Trup 1937., Čaša 1940., U vodenici 1941., Šala u Samsarinom hanu 1946.).

Sagledane kao pretpostavljena prozna cjelina, novele o fra Marku Krneti uspostavljaju razmjerno pregledan kronološki kontinuitet u prikazivanju života fra Marka Krnete, tj. događaja i zbivanja u kojima on sudjeluje (od njegova povratka u Kreševo iz Rima do smrti). Za razliku od ovih novela, kod novela u kojima se kao lik pojavljuje fra Petar istaknutiji je pripovjedački aspekt. Pojednostavljeno rečeno, fra Marko je u navedenim novelama obično prikazivan kao „objekt“ pripovijedanja, dok je u artikulaciji fra Petrovog lika istaknutija njegova uloga subjekta pripovijedanja. U novelama o fra Petru naglasak nije samo na tehnici pripovijedanja kao modelu umjetničke artikulacije teksta, nego je naglasak i na pripovijedanju shvaćenom kao simboličkim modelom „osmišljavanja“ vlastite (fra Petrove) i tuđih sudbina. U novelama o Fra Marku manje je istaknuta razlika između vremena pripovijedanja i pripovjednog vremena, dok je u novelama o fra Petru ta razlika izraženija.

Nadalje, modeli pripovijedanja kod novela o fra Marku i fra Petru razlikuju se utoliko što se pripovjedna polifonost, koja je inače svojstvena Andrićevom pripovjedačkom postupku, u novelama o fra Marku prisutna i u najmanjim segmentima teksta, a samim tim je i disperzivnija. To konkretno znači da se novelama o fra Marku, u manjim jedinicama teksta (čak i unutar samo jedne rečenice), kontinuirano i dinamično smjenjuju pripovjedni glasovi i očišta. Novele o fra Petru polaze od jedinstvenog pripovjednog gledišta koje, na određeni način, „uokviruje“ sve ostale pripovjedne instance. Iako ih je Andrić objavljivao kao zasebne novele, novele o fra Marku Krneti, s obzirom na motivsku povezanost, prepoznatljivu pripovjednu tehniku, kao i na činjenicu da se glavni lik može smatrati „objedinjujućim“ faktorom, djeluju prilično kompaktno zbog čega (a imajući u vidu navedenu izjavu u pismu) bi se možda i moglo pretpostaviti da ih je autor namjeravao objediniti u veću proznu cjelinu.

Pitanja identiteta

Zanimljivo je u kontekstu suvremene znanosti o književnosti, koja rado otvara priče o identitetima, povezati činjenice o nekim Andrićevim likovima i njihovim identitetima s identitetom samoga autora. Naime, kako se vidi iz ovoga pisma, Andrić na eksplicitan način izražava privrženost zavičaju, i to ponajprije onim prostorima koji su bili centri franjevačke duhovnosti i kulture, oslonac identiteta hrvatskog i katoličkog puka Središnje Bosne (Kreševu i Fojnici). Ta su duhovna i zavičajna središta, kako se čini, djelomično odredila i Andrićeve identitetske koordinate.

Uz već navedene opaske o Kreševu i Fojnici kao o, kako u pismu veli, neostvarenim snovima i neiscrpljivim majdanima Andrić u pismu s puno nostalgije piše: Da ti znaš kakova je to muka: živjeti daleko od zemlje a biti svakom žilicom vezan uz nju! Trebale bi mi n. pr. mnoge molitve (djelo vjere, ufanja itd.) onako kako ih narod i stari ujaci mole, a ne ove što se nalaze u molitvenicima sadašnjim i t.d. Leksemi i sintagme kao što su: neostvareni snovi i neiscrpljivi majdani te, muka življenja daleko od zemlje, vezanost za zemlju svakom žilicom, potreba za molitvom, ali i podsjećanje na tradiciju i stare ujake (franjevce) iznimno su zanimljiv i znakovit izbor.

Većina navedenih znakova artikulira se sukladno mehanizmima metaforizacije i metonimizacije. Najbolje to potvrđuje dio pisma u kojemu Andrić piše o Kreševu i Fojnici. U navedenoj rečenici ističu se dva ključna znaka koje determiniraju sveprisutne, naglašene opreke i izrazito dinamični međusobni odnosi. Prvim dijelom rečenice „dominira“ metaforički znak neostvareni snovi. Njegova metaforičnost očituje se u izboru i kombinaciji leksema, te u osobitu odnosu prema referentima na koje se odnosi. Ovakav spoj onoga što je u svakodnevnoj komunikaciji teško spojivo (neostvareni snovi = Kreševo i Fojnica) ovome znaku znatno proširuje značenjski dijapazon. Neostvareni snovi u pismu funkcioniraju kao složeni znak koji sugerira više od konkretnih lokaliteta koje simbolički reprezentira. Taj znak priziva ne samo Andrićev dojam vezan za navedena mjesta, već potiče niz drugih asocijacija na umjetničku, čak i iracionalnu sferu, a onda na čitav niz konotacija koje iz toga proizlaze.

Neostvareni snovi kao metaforički znak izvrsno nadopunjuje sintagma o neiscrpljivim majdanima koja se također odnosi na navedena mjesta. No za razliku od metaforički artikuliranih neostvarenih snova, neiscrpljivi majdani imaju predvidljivije referente. Naime i Kreševo i Fojnica svojedobno su bila važna rudarska središta, pa je i otud izbor leksema „očekivaniji“ (Kreševo i Fojnica najstarija su rudarska mjesta u BiH u kojima se vadila i prerađivala ruda i pravile metalske izrađevine. Najstariji poznati rudnik srebra u Središnjoj Bosni je Ostružnica, u neposrednoj blizini Fojnice). Činjenica da sintagma neiscrpljivi majdani funkcionira i kao indeksični znak ne znači, međutim, da se njegovo značenje iscrpljuje samo na primarnoj, denotativnoj razini. Naime, ne treba imati dvojbe o tomu da su Andrićeve asocijacije o Kreševu i Fojnici (a to potvrđuje već i činjenica da on u pismu od fra Augustina traži neka mu pošalje nešto od dokumenata iz bogatog fonda samostanskih knjižnica) vezane za činjenicu da je riječ o starim i važnim kulturnim središtima u BiH. Metonimijski artikulirani znak (neiscrpljivi majdani) pojavljuje se kao opreka metaforički kreiranom znak o neostvarenim snovima. To dakako otvara još interpretativnih mogućnosti. Neostvareni snovi sugeriraju apstrakciju, iracionalno, metafizičko.

Majdani mogu sugerirati onu razinu značenja koja priziva čovjekovo najintimnije biće, čovjekovo „nesvjesno“, duboko zapretano. Naglašena dvojnost među ovim dvama znakovima, kao i asocijacije koje se nameću (npr. konkretno–apstraktno, racionalno-iracionalno, nebo-zemlja, svjesno–podsvjesno i sl.) mogle bi se, analoški, razmatrati u kontekstu kompleksnosti pojedinčeva identiteta i problema koji ih obično prate. Istodobno, navedeni znakovi prizivaju i impliciraju ono što će se pojaviti kao jedna od najistaknutijih i najprepoznatljivijih Andrićevih metonimija – most.

Most je znak koji simbolizira pokušaj uspostavljanja cjelovitosti, istodobno implicirajući postojanje različitosti koje se nerijetko potiru i isključuju i koje, svakako, valja uskladiti i povezati (u tom smislu dovoljno je sjetiti se sudbine tek jednog u nizu Andrićevih likova, Mehmed-paše Sokolovića i njegovih najosobnijih razloga koji su ga motivirali na izgradnju mosta u rodnom Višegradu). Znakovi kao što su vezanost za zemlju svakom žilicom i muka života u tuđini mogu se također tumačiti u više interpretativnih kodova. Kao i u ranije navedenim primjerima i ove znakove određuju semiotički mehanizmi metaforizacije i metonimizacije. Zahvaljujući njima u navedenom Andrićevu pismu zemlja postaje metaforom vlastitoga identiteta. Ona je i žuđeni cilj - pomirenje vlastitih identitetskih proturječja, ideal unutarnjeg sklada.

Spominjanje tradicije i razmjerno „omalovažavajući“ odnos spram onoga što bi se moglo označiti kao modernost (Trebale bi mi n. pr. mnoge molitve /djelo vjere, ufanja itd./ onako kako ih narod i stari ujaci mole, a ne ove što se nalaze u molitvenicima sadašnjim i t.d.) u pismu iz 1922. također jasno sugerira koji su to Andrićevi identitetski oslonci. Za Andrića, kako se može pročitati iz navedenoga pisma, tradicija je važno inspiracijsko žarište. Kao znak s izrazito pozitivnim konotacijama ona i sama potiče semiozu prizivajući ili, preciznije rečeno, podrazumijevajući nazočnost onoga što bi se moglo nazvati svojevrsnom antimodernističkom gestom. A nju je, osim u ovom pismu, moguće prepoznati u mnogim dijelovima Andrićeva proznog opusa. Ona se očituje na dvjema razinama: književnoj (u djelima) i osobnoj.

U nekim je Andrićevim djelima antimodernističku gestu prepoznajemo u strahu od promjena kojega osjećaju mnogi njegovi likovi. U njihovu su obzoru razumijevanja novotarije nepoželjne jer donose opasnost i nesigurnost. Takva se vrsta straha od novog i modernog najčešće pojavljuje u onim Andrićevim djelima koja se bave temama ili razdobljem turske okupacije i represije. S druge strane antimodernistička gesta, kakvu je moguće prepoznati među redovima navedenoga pisma, a to znači na osobnoj razini, zorno pokazuje Andrićevo razumijevanje povijesti (povijesnih dokumenata, tradicionalne molitve) kao ključa za razumijevanje vlastitih identitetskih koordinata. Slika Sjevernog kolodvora koju nalazimo na poleđini karte koju šalje prijatelju fra Augustinu u Kreševu je (kao i njezin pisani sadržaj) zanimljiv ikonički znak.

Svojom arhitektonskom reprezentativnošću zgrada Sjevernog kolodvora u Bukureštu sugerira ljepotu velikog grada, ali i činjenicu da se s toga mjesta nekamo može otputovati (možda baš u zavičaj prema kojem Andrić, kako se da iščitati u navedenom pismu, osjeća jaku nostalgiju). Stoga se može reći da i izbor slike tj. karte kojom šalje svoju pisanu poruku nije slučajan.

                                            ++++++++++++++++++++++++++

Kao zanimljivo dokumentarno, ali i književno svjedočanstvo Andrićevo pismo iz 1922., kao i karta iz Bukurešta, koje je uputio fra Augustinu Čičiću mogu biti zanimljivi i korisni u (u)poznavanju Ive Andrića kao osobe i (što je važnije) kao književnika. Tim više što je njegovo književno djelo veliki izazov za istraživanje zbog činjenice da svojom značenjskom kompleksnošću stalno potiče procese preoznačavanja pokazujući se uvijek u novom svjetlu. Otvarajući nove mogućnosti tumačenja i pismo i karta iz 1922. upozoravaju na potrebu opetovanog čitanja Andrića u svjetlu novih podataka i činjenica. Za čitatelja, djela Ive Andrića su (ne)ostvareni snovi i neiscrpljivi majdani kojima se, kao književnom zavičaju, uvijek valja vraćati.

Karta (prijepis):

Adresa: Gosp. Augustin Čičić

Sarajevo, Koševo ul 35

Jugoslavia

 

Dopisano u gornjem lijevom kutu:

Bucarest

Str. Frumoasa 14

 

Dragi prijatelju, sve sam obavio kako si želio i kako sam mislio da je najbolje za Tebe. G. Lanović ti je naklonjen. Sad gledaj da preko dobrih i …(← nečitko) prijatelja stvar pospješiš. Želi ti uspjeh i pozdravlja

        Tvoj Ivo Andrić

Pismo (prijepis):

Dragi fra Augustine, iznenadila me tvoja karta iz Kreševa: da nisi ništa primio od mene i da tvoja stvar nije rešena. Čim sam stigao u Bukurešt ja sam ti kratko javio o najboljim izgledima i obećanjima koja su mi dali u Beogradu. Odavde, izdaleka, ne mogu, nažalost, ništa učiniti, ali mislim da ne treba da stvar pustiš nego da i dalje preko prijatelja, kojih ti ne fali, radiš da ti se da to što nije mnogo i što je pravedno.

Ja mislim da bi tvoje prisustvo u Beogr. koristilo i tebi i cjelini, i učinio bih za to što god mogu, u danoj prilici. Sa svoje strane, ja ti zavidim da si u Kreševu. Kreševo i Fojnica ostaće za mene neostvareni snovi i neiscrpljeni majdani, a moj fratarski roman neće nikako dalje od fragmentarnih skica.

Ako ti dopadne u ruke ma kakav dokumenat (kronika, pismo, akt) u kom se crtaju opšte (← dodano naknadno, op. P. M.) prilike ili lična sudbina (podvukao I. Andrić) čija, prepiši mi i sačuvaj ili pošalji, bit ću ti mnogo blagodaran.

Da Ti znaš kakova je to muka: živjeti daleko od zemlje a biti svakom žilicom vezan uz nju! Trebale bi mi n.pr. mnoge molitve (djelo vjere, ufanja itd.) onako kako ih narod i stari ujaci mole, a ne ove što se nalaze u molitvenicima sadašnjim i. t. d..

Svakako će me veseliti ako mi se javiš i ako čujem dobro za tebe.

       Tvoj Ivo Andrić

U Bukureštu 13. X. 22.

Perina Meić (Mostar)

Andrić’s Letter from 1922

This paper presents and analyses previously unknown Andrić’s letter and postcard sent to fra Augustin Čičić from 1922. The letter is in the archives of Kreševo monastery’s library. It is interesting for several reasons. Especially because it brings the most personal testimony about Andrić’s creative process, as well as Andrić's statements about writing friarly novel.

Branko Tošović (Hg./ur.), Austrougarski period u životu i djelu Iva Andrića (1892-1922), Institut für Slawistik der Karl-Franzens-Inuversität Graz / Beogradska knjiga, Graz, 2011.

Dobro došli na službenu web. stranicu Franjevačkog samostana Duha Svetoga u Fojnici. Cilj nam je pružiti potrebne informacije našim vjernicima i svim ljudima dobre volje. Svim posjetiteljima želimo Mir i Dobro!

Radno vrijeme Muzeja samostana u Fojnici: Ponedjeljak, utorak, srijeda, četvrtak, petak i subota - od 10:00 do 16:00 sati. Cijena ulaza: 5,00 KM. Djeca, studenti i umirovljenici - popust. Izvan radnog vremena posjetitelje primamo po prethodnoj najavi, br. mob. +387(0) 62 991 690, +387(0) 63 111 540 i +387 (0) 63 338 606 / Dobrodošli!

--------------------------------

Working hours of the Museum: Mondey, Tuesday, Wednesday, Thursday, Friday and Saturday - 10:00  – 16:00. Ticket prices: 5,00 KM. Discount for children, students and retirees./ Welcome!

Ned Lip 30 @11:00 -
Srce Isusovo
Rujan 2019
P U S Č P S N
1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30
You must have the Adobe Flash Player installed to view this player.
You must have the Adobe Flash Player installed to view this player.

MEĐUNARODNI DAN MUZEJA I EUROPSKA NOĆ MUZEJA, Fojnica, 18. 5. 2'016. - FTV

DUHOVI, 15. 5. 2016. - TV KISS

PRVA PRIČEST, 8. 5. 2016. - TV KISS

BIBLIOTEKA FOJNIČKOG SAMOSTANA OTVARA VRATA ČITAOCIMA, 12. 03. 2016., Federacija plus - FTV

FRAMA Fojnica: Neka pjeva svaki stvor (Framafest 2015.)

FRAMA Fojnica: 15. obljetnica (Mile Belojica)

IN MEMORIAM: pok. Fra Tomislav Trogrlić Šitum - TV KISS

JA SAM MUZEJ - 04. 08. 2015., Fra Nikica Vujica

USAID ULOŽIO PREKO 100.000 KM U SUSTAV GRIJANJA SAMOSTANA I MUZEJA U FOJNICI, 18. prosinac 2014.g. - TV KISS

OBNOVLJEN FRANJEVAČKI MUZEJ U FOJNICI, 27. svibanj 2014.g. - Al Jazeera Balkans

PREDSJEDNIK VLADE RH ZORAN MILANOVIĆ DANAS OTVORIO OBNOVLJENI SAMOSTANSKI MUZEJ U FOJNICI, 27. svibnja. 2015.g. - TV KISS

NAKON ČETRNAEST GODINA OBNOVLJEN FRANJEVAČKI MUZEJ U FOJNICI, 28. svibanj 2014.g. - RSE Balkan

OTVOREN MUZEJ FRANJEVAČKOG SAMOSTANA DUHA SVETOGA U FOJNICI, 27. svibanj 2014.g. - FTV

SVEČANO OTVOREN MUZEJ FRANJEVAČKOG SAMOSTANA U FOJNICI, 27. svibanj 2014.g. - Kanal 6

LA VERNA: DOBROVOLJNO DARIVANJE KRVI, 8. ožujak 2014.g. - TV KISS

FSR i FRAMA FOJNICA, 11. prosinac 2013.g. - TV KISS

FRA AUGUSTIN MILETIĆ, biskup, AKADEMIJA, 9. svibanj 2013.g. - TV KISS

550-ta OBLJETNICA AHDNAME, 15. svibnja 2013.g. - TV VISOKO

550-ta OBLJETNICA AHDNAME, 15. svibanj 2013.g. - TV KISS 

FOJNIČKI FRATRI, 27. svibanj 2013.g. - Al Jazeera Balkans

BOSANSKI FRANJEVCI PONOSNI ČUVARI AHDNAME, 23. svibanj 2013.g. - Al Jazeera Balkans

PROSLAVA DUHOVA, 14. lipanj 2011.g. - TV KISS

FRA NENAD DUJIĆ, maestro, AKADEMIJA, 25. listopad 2011.g. - TV KISS

FOJNIČKI GRBOVNIK, 11. studeni 2011.g. - TV KISS

OTVORENA IZLOŽBA "SARAJEVSKI ATENTAT 1914.g. I PRVI SVJETSKI RAT U ARHIVU SAMOSTANA FOJNICA", 18. ožujak 2014.g. - TV KISS 

U FOJNIČKOM SAMOSTANU IZLOŽENA SKULPTURA "POSLJEDNJA VEČERA" AUTORA ZVONIMIRA MIHANOVIĆA, 11. travanj 2014.g. -TV KISS

JEDINSTVENA IZLOŽBA NAMIJENJENA SLIJEPIM I SLABOVIDNIM OSOBAMA, 31. siječanj 2015.g. - FTV

30. SIJEČNJA NOĆ MUZEJA OBILJEŽENA I U SAMOSTANU U FOJNICI, 2. veljača 2015.g. - TV KISS

FOJNICA: NAJAVA PRIJENOSA MISE NA HRT-u, 2. ožujka 2012.g. - TV KISS

PUČKE MISIJE U FOJNICI, 9. lipanj 2011.g. - TV KISS

ZUPA I SAMOSTAN FOJNICA, 2.4.2011., FTV

FOJNICA: FRANJEVAČKI SAMOSTAN BOSNIENHILFE, 2. travanj 2012.g. - TV KISS

ZLATNA MISA FRA TVRTKA GUJIĆA, 18. srpanj 2012.g. - TV KISS

FOJNICA: PRVI FRANJEVAČKI MARŠ U BiH, 28. srpanj 2011.g. - TV KISS

FOJNICA, SULEJMAN TIHIĆ: "FRANJEVAČKI SAMOSTAN U FOJNICI JE ZAJEDNIČKO DOBRO SVIH NARODA U BiH", 8. lipanj 2011.g. - SDA BiH

ŽIVE JASLICE U FOJNICI, 31. prosinac 2012.g. - TV KISS

SAMOSTANSKA CRKVA U FOJNICI: KOLAUDACIJA OBNOVLJENIH ORGULJA, 10. listopad 2012.g. - TV KISS