Govor gosp. Nermina Nikšića, predsjednika Vlade Federacije Bosne i Hercegovine na otvorenju Muzeja u Fojnici

Poštovani franjevci, poštovani premijeru Milanoviću, poštovani predsjedavajući Vijeća ministara BiH gospodine Bevanda, poštovani veleposlaniče Del Vechio, poštovani gosti, dragi prijatelji,

Teško je, zapravo nemoguće, u planiranom vremenskom okviru sažeti i dio od onoga što bih imao reći, ali, što bi rekli naši franjevci – „Prema prilikama mjesta i vremena“ – dozvolite mi da kažem sljedeće.

O bosanskim franjevcima, o Provinciji Bosni Srebrenoj, napisano je cijelo „brdo“ literature, a ono što iz tog „brda“ ja znam o njima bazirano je najviše na literarnom djelu Ive Andrića. Iz Andrićevih romana i pripovjetki, još sam kao srednjoškolac ušao u svijet bosanskih franjevaca čija me je mudrost i jednostavnost – to sam shvatio tek kasnije – trajno obogatila. Naime, možda i umišljam, ali želio bih vjerovati da sam i sam postao mudriji i jednostavniji. Da – i neposredniji u kontaktima s ljudima – jer je i neposrednost jedna od odlika naših, bosanskih fratara, naših „ujaka“ ...

Kad sam iz svijeta literature kročio u svijet realnog života bosanske franjevce susretao sam po raznim osnovama; i kao „obični“ građanin i kao čovjek iz politike. Moram ovom prilikom istaknuti da su se moja knjiška znanja u potpunosti potvrdila, s tim da sam svim svojim spoznajama dodao još jednu, važnu karakteristiku: poštovanje prema tim ljudima koji u svojim habitima služe narodu, u duhu krilatice čiji je autor franjevački provincijal Josip Markušić koji, to sam mogao nedavno pročitati, u pismu upućenom subraći 25. VI. 1949., u „olovna” vremena, ističe nužnost „da sva braća pravilno shvate potrebe zemlje i naroda, izgradnju i obnovu, te porade na njihovu zadovoljenju u granicama svoje mogućnosti, svoga zvanja i svoga vjekovnog poziva. Volite svoj narod i radite za njega, ali ističemo bez razlike vjere“. Ta poruka važi i danas za sve ljude u ovoj zemlji.

Ta, narodna crta franjevaca – „bez razlike vjere“ – učinila ih je „našim“, bosanskim franjevcima. Ponosni smo na to, franjevačko zajedništvo, prepoznatljivo u našim običajima, mentalitetu, otvorenosti, neposrednosti, spremnosti da i najteže situacije popratimo humorom kao posljednjim sredstvom obrane života i elementarnih životnih načela, onda kada sve krene naopako.  Htjeli, ne htjeli, mi se u Bosni i Hercegovini često moramo pozvati na drevnu mudrost: „Ničija nije do zore gorila“. Život s franjevcima i uz franjevce pokazao se jačim od svih nedaća koje su nam, bar tako kažu historičari, ako ne u pravilu, onda najčešće, dolazile izvana.   

Još nešto je važno ovom prilikom istaknuti. Naime, kazuje to historijsko iskustvo, franjevci su uvijek i u svim okolnostima, čak i onim kataklizmičnim kao koncem 17. vijeka, ostajali u Bosni. Šta je to, kakva ih je energija, kakav usud, tako neraskidivo vezao za ovu zemlju o tome piše Andrić, ali i brojni drugi autori. Ja pamtim provincijala fra Petra Anđelovića i njegovu knjigu pod naslovom: „Mi ostajemo“. I neka su ostali naši fratri, bez njih je ovu zemlju teško, ako ne i nemoguće zamisliti.

Danas, u ovoj svečanoj prigodi otvorenja Muzeja fojničkoga samostana, imajući pred očima obilje eksponata skupljanih stoljećima, reći ću nešto što sigurno znamo svi, ali na što vrijedi podsjetiti. Muzej je, naime, kao institucija, mjesto čuvanja historijskog pamćenja, kolektivnog i osobnog. Muzej nam govori, poručuje, tko smo bili, on nas upućuje na to šta bi trebali biti ako ne želimo iznevjeriti sebe i druge. Tako ja naime doživljavam sve muzeje, pa i ovaj fojnički koji će od danas biti pristupačan javnosti.

Važno je dakle da pamtimo, ali je još i važnije to: Kako pamtimo? Važno je da ne zlopamtimo, a toga je, ne samo u BiH, i previše, tog zlog pamćenja.

Ovaj Muzej sabrao je dobra, plemenita sjećanja, nastala u vremenima koja i nisu bila tako dobra. Svako je vrijeme naime, i dobro i zlo, bolje je pamtiti dobro i oprostiti zlo, bolje je to za svakog pojedinca, za svaki narod. Dakle: oprostiti što ne znači i zaboraviti. Tu mudrost življenja učili smo, učimo i učit ćemo od naših fratara.

Naša je Bosna i Hercegovina, svih njezinih građana i naroda, naša je memorija u dobru i zlu, naš je ovaj Muzej, kad bi se mene pitalo, iako nisam stručnjak za tu oblast, naš bi, zajednički, bio i naziv za jezik za koji nam nisu potrebni prevodioci – „naški“ kako su ga birvaktile imenovali franjevci.

Zahvaljujem fojničkim fratrima što su nas obogatili ovom raskošnom ali skromnom  ljepotom, skromnom kao što su i sami, sabranom u njihovom i našem muzeju.

I još samo nešto, ponovo „prema prilikama mjesta i vremena.“ Nedavne katastrofalne poplave koje su zadesile Bosnu i Hercegovinu, zemlju podijeljenu duž etničkih granica uspostavljenih režiranim ratom, pokazale su solidarnost na djelu koja se nije obazirala na Dayton i na Aneks 4. I sam ugrožen Bihać je pomagao Sanskom Mostu i Doboju, Tešanj je odmah pritekao u pomoć Maglaju i Doboju, iz Gradačca pomoć je poslana Bosanskom Šamcu, pošteđena od ove kataklizme Hercegovina je pomagala svima.

To je samo jedan od dokaza da ova država može funkcionirati kao cjelina, nije nam trebala poplava da se to i pokaže na djelu. Druga je međutim „poplava“, teža od ove, koja još uvijek traje, zadesila Bosnu i Hercegovinu od 1992. S ponosom mogu reči da pripadam političkoj opciji koja nikad nije i nikad neće pristati na nasilno dijeljenje nedjeljivog, rukovođen mišlju fra Joze Markušića: „Volite svoj narod i radite za njega, ali ističemo bez razlike vjere“.

To je, uvjeren sam, jedina formula koja rješava sve enigme u političkoj križaljci zvanoj Bosna i Hercegovina.