Fra Augustin Miletić, biskup (1763.-1831.)

Prilike u Bosni i uspostava ''vikarijata''

U razdoblju Osmanlijskog carstva u Bosni najveće značenje ima tzv. Bečki rat (1683-1699), koji je započeo neuspjelom turskom opsadom Beča, a nakon toga gonjenjem Turaka. On je uvelike izmijenio političke odnose osobito na zapadnom rubu turskog carstva, ozbiljno uzdrmao samouvjerenost Turaka da su nepobjedivi i pozvani da osvoje Europu; štoviše, on je otvorio put konačnoj propasti turske moći. U Srijemskim Karlovcima (1699) Turska je izgubila veći dio Dalmacije i Moreju u korist Venecije, Ugarsku, dobar dio Hrvatske, Slavoniju i Srijem u korist Austrije.

Bezuspješni turski pokušaji (1715) da ponovo osvoje izgubljena područja u Dalmaciji, a pogotovo sasvim neuspjeli turski pothvat da povrate svoje posjede u Prekosavlju, koji se završio blistavom pobjedom princa Eugena kod Petrovaradina g. 1717, samo su konačno potvrdili granice dogovorene karlovačkim mirom g. 1699. U tom pogledu, ni turski uspjeh kod Banjaluke g. 1737. nije ništa bitnog izmijenio.

Za domaće kršćansko stanovništvo spomenutih oslobođenih područja potiskivanje Turaka značilo je početak novog, uglavnom mirnog, razvoja. I u Bosni je Bečki rat donio velike promjene: l) došlo je do iseljivanja velikog broja katoličkog stanovništva i do useljavanja muslimana iz oslobođenih područja; 2) dosadašnja velika provincija Bosna Srebrena podijeljena je na tri manja područja: dalmatinsko, prekosavsko i bosansko; to će prouzročiti s vremenom i podjelu Provincije; 3) osnovan je apostolski vikarijat u Bosni. Bečki je rat, dakle, doveo do iseljavanja velikog broja katoličkog stanovništva, do smanjivanja broja samostana i župa na tlu Bosne i Hercegovine te do useljavanja muslimana iz ratom oslobođenih krajeva.

Kad se pothvat sultana Mehmeda IV. i njegova velikog vezira Kara Mustafe da osvoje Beč izjalovio, došlo je do potiskivanja Turaka iz Ugarske, Hrvatske, Slavonije a tako i iz Dalmacije. Austrijska je vojska prodrla južno od Save i osvojila brojna mjesta u Bosni i Srbiji. Turke je zahvatio velik strah, a ujedno i bijes protiv katolika, koje su oni smatrali suradnicima svojih neprijatelja. I stvarno, u Slavoniji i Dalmaciji ne samo katolički puk, nego i franjevci vrlo su živo sudjelovali u borbama protiv Turaka. I sam biskup Ogramić, a pogotovo poznati fra Luka Ibrišimović osvajač Požege, svjetovali su i pomagali vojnike oslobodilačke vojske. Nije stoga čudo što su Turci iskaljivali svoj bijes nad onim katolicima i franjevcima koji su im bili na dohvatu, u Bosni. To se događalo osobito dolinom rijeke Bosne, kuda su prolazile turske čete iz Makedonije na sjever ili se otuda tim putem vraćale. Zaredala su nasilja i domaćih ljudi. Potrebno je navesti poimence barem iz g. 1683. nekoliko zlostavljanja za ilustraciju: u Gradovrhu su zboli gvardijana, a župnika fra Luku živa ispekli; u Modriči su posjekli župnika; u Sarajevu su dva kapelana udarcima usmrtili. Ta su se nasilja (zatim zatvori, globe, mučenja i ubijanja) nastavila tijekom ovoga dugog ratovanja. Ne manje su katolici i franjevci stradali zbog otimačine i pljačke. I kao da sve te nevolje nisu bile dovoljne, u ovom je periodu došlo i do velike suše (1690) i nakon toga, do užasne gladi, a u dva navrata (1686. i 1690) i do kuge.

Sve je to za katolike postalo neizdrživo. S druge strane Save i u mletačkom području pokazala se, međutim, prilika za miran život, bez nasilja i strahovanja. Tako je razumljivo što su ljudi, kad se više nije moglo trpjeti, potražili izlaz u napuštanju svoga jadnog zavičaja i bježanju u neki podnošljiviji kraj. Katolici u Bosni spali su na najmanji broj u svojoj povijesti, na nevjerojatnih 17.000 (sedamnaest tisuća). A tako su se i franjevci spustili do najmanjeg broja od svoga osnutka: na 26 svećenika i trojicu braće, te svega tri samostana: Kraljevu Sutjesku, Fojnicu i Kreševo. Budući da u takvoj teškoj situaciji u Bosni nije bilo dugo biskupa, došlo je i do osnivanja tzv. "apostolskog vikarijata". "Apostolski" ovdje znači "papinski", a "vikar" označava "zamjenika" ili "namjesnika"; prema tome, pod "apostolskim vikarijatom" misli se služba "papinskog namjesnika".

Zašto je bilo potrebno uspostavljati takvu službu? Sv. stolica je imala velike muke pri postavljanju biskupa u Bosni zbog toga što su austrijski vladari (koji su u svojoj osobi predstavljali i ugarske kraljeve) tvrdili da imaju stečeno pravo predlagati kandidate za biskupe u Bosni. Sv. stolica nije bila s tim sporazumna jer su u Bosni zbog izvanjskih okolnosti nastupile izvanredne prilike pa je ona sada predstavljala izuzetno područje, koje potpada neposredno pod vrhovnu Upravu Crkve. Ipak, Sv. stolica nije htjela prostim odbijanjem njegova zahtjeva ozlojediti austrijskog vladara, na čiju je suradnju inače morala računati. Da izbjegne izravan sukob i suvišan spor, ona više nije htjela postavljati redovitog biskupa za ovo područje pod naslovom ''bosanskog biskupa'', jer je taj naziv nosio onaj biskup koji je stolovao u Ðakovu. Umjesto toga dala je za Bosnu biskupa koji je nosio naslov neke ugasle biskupije (redovno negdje na istoku) i ujedno ga zadužila da upravlja Crkvom u Bosni, područjem koje se poklapalo s područjem Bosanske franjevačke provincije. Tome austrijski vladari nisu pravno mogli ništa prigovoriti, a Sv. stolica se pobrinula da Bosna ipak imadne stvarnog biskupa, dok će đakovački biskup nositi samo naslov bosanskog biskupa. To, dakle, nije bio redoviti bosanski biskup nego upravo "papin namjesnik" na ovom području. Sad su se i u samoj Bosni mogli podjeljivati sv. potvrda i svećenički red, a uz to se ovaj apostolski vikar brinuo za dobro vjernika, pohađao ih i slao izvještaje Kongregaciji za širenje vjere o stanju Crkve.

Šteta je što se u Rimu već ranije nisu dosjetili ovom rješenju, jer je Bosna do 1735. već više od pedeset godina bila bez biskupa koji bi stvarno u nju zavirio. Biskupi koje su austrijski carevi predlagali i ponekad "progurali" za Bosnu, ponekad nisu znali ni našeg jezika (bili su Mađari) i nisu ni nogom stupili preko Save. Vjerojatno su u Rimu očekivali da će i Bosna, kao i Slavonija, biti tih godina oslobođena, a onda bi trebalo drukčije riješiti i ovu stvar. Svi su apostolski vikari (od 1735. do 1881.) bili franjevci. To je bilo potrebno, ne samo zato jer su jedino oni poznavali prilike, nego i zato što su apostolski vikari bili posve upućeni na Bosansku franjevačku provinciju: stanovali su u nekom od njezinih samostana, franjevci su ih uzdržavali i zaštićivali pred vlastima, i ujedno oni su bili pastoralno osoblje u Bosni. Doduše, Kongregacija za širenje vjere slala im je neku skromnu godišnju pomoć. Međutim, ako držimo u vidu okolnosti, jasno nam je da život i djelovanje u Bosni ne bi apostolskim vikarima bili mogući bez požrtvovnog pomaganja Provincije. Apostolski su vikari bili svjesni toga i živjeli s Provincijom uglavnom u slozi i miru.

Unutarnji razvoj Provincije stoji u ovo vrijeme u tijesnoj vezi s djelovanjem apostolskih vikara, osobito fra Marka Dobretića, fra Grge Ilijića i fra Augustina Miletića. Ima i jak izvanjski razlog zašto prikazujemo razvoj prvenstveno preko njih: apostolski su vikari pisali o svom djelovanju izvještaje u Rim pa po njima gotovo jedino i znamo što se događalo. Biskupsku je službu fra Marko Dobretić primio već u godinama (kao 66-godišnjak). U mladosti je 18 godina djelovao kao profesor bogoslovlja u Italiji a onda je dvaput bio poglavar Bosne Srebrene (1757-1760. i 1768-1771) i biskup (1773-1784). Napisao je tri izvještaja o svojim pastirskim pohodima, koje je obavio kao starac i bolesna želuca; prevalio je na tim putovanjima svaki put oko 1.600 km, izvrgnut pljuskovima, snijegu, bespuću, prijelazu preko rijeka bez mostova, izložen opasnostima od hajduka. A kad bi već stigao u neko naselje, valjalo mu je redovno noćiti u seoskoj kolibi ili u štali zajedno sa stokom, jer su samo na nekoliko mjesta postojali skromni župni stanovi. Ponekad je u tim naseljima bio izložen nasilju i ucjenjivanju pa se morao kriti ispod nabacanog granja kao da je lopov. Bio je veoma revan u propovijedima, kojima je znao rasplakati ljude do suza a isto tako i ispovijedanju. Napisao je i, dvije i pol godine pred smrt, izdao vrlo lijepo djelo o sakramentima za svećenike da znaju kako će ih dostojno i plodonosno dijeliti; njime su se mnogo služili i bosanski i dalmatinski svećenici. Djelovao je osobito svojim svetim životom. Njegov drugi nasljednik (nakon službe biskupa fra Augustina Okića 1784-1798, koji je dugo bolovao) bio je fra Grgo Ilijić (1798-1813). Brinuo se za što bolje poučavanje u vjeri, za čistoću moralnog (osobito bračnog) života, za iskorjenjivanje praznovjerja, ukratko - za život po vjeri. Iza njega je ostalo dosta pisanih djela: pastirske upute, propovijedi, "Nauk krstjanski" i mnogobrojni dopisi i izvještaji. Fra Grgin nasljednik bio je fra Augustin Miletić, najprije kao pomoćni biskup (1803-1813) a zatim kao apostolski vikar (1813-1831). Bio je obrazovan, vrlo pobožan pa i svet, blage naravi; uspio je kroz 28 godina svoga djelovanja u Bosni ostaviti neizbrisivu i vrlo dragu uspomenu na sebe među bosanskim katolicima i franjevcima. U doba srpskih ustanaka i brojnih unutarnjih neprilika u Bosni, Miletić je podijelio svoju godinu na dvije polovice: u toploj (ljeti) obilazi svoje vjernike, a u hladnoj (tijekom zime) boravi u samostanu u Fojnici, odakle piše dopise uglednim ličnostima izvan Bosne i svojim župnicima u Bosni te živi strogim samostanskim životom pomažući u duhovnom radu osoblju samostana. Osobito nastoji da se u posebnim bosanskim prilikama (gdje nije bilo crkava) omogući svakom vjerniku da sudjeluje u misi. U tu je svrhu odredio da svaka župa imadne po više prijenosnih oltara, da se pomoću njih može misiti na mnogo mjesta. Brinuo se za misne knjige a tako i za misno ruho i posuđe, koje je u tim teškim godinama na dosta mjesta bilo zapušteno pa je potaknuo domaće majstore (krojače i zlatare) da ga izrađuju. Ti domaći radovi, nimalo nametljivi, pokazuju dosta ukusa; za misale je nerijetko sam uplaćivao od svoje skromne plaće da mu ih pošalju iz Italije.

Miletić je zadužio bosanske katolike i svojim pisanim djelima. Napisao je vrlo toplo i jasno sastavljen "Nauk krstjanski", koji je doživio četiri izdanja. Vjerojatno će se mnogi upitati - koja korist davati nepismenu čovjeku (a takvi su u Bosni bili u to vrijeme gotovo svi) knjigu u ruke? Miletić je stoga napisao i "Početak pismenstva", pomoću kojega se - uz malu usmenu uputu - moglo naučiti čitati. Uz to, jedan pismeni čovjek mogao je na selu prenositi mnogim drugima sadržaj knjige pa je tako djelovanje knjige zahvaćalo daleko veći krug nego što je bilo njezinih primjeraka. Za svoje svećenike ovaj je biskup napisao priručnu knjigu "Naredbe i uprave"; njom je znatno olakšao pastirsko vođenje vjernika.