Fra Pavao Dragičević, biskup (1694.-1773.)

Fra Pavao Dragičević je rođen 1694. godine na selu Tješilo nedaleko od Fojnice. Školovanje je završio u Italiji. U franjevačkom Redu obnašao je dužnosti meštra novica i definitora bosanske provincije. Poslije smrti prvog bosanskog apostolskog vikara, nadbiskup Zmajević ga je predložio Propagandi, za nasljednika Delivića, što je Propaganda i uvažila. Papa Benedikt XIV. odobrio je izbor Propagande od 14. studenoga 1740. i 15. prosinca iste godine te je imenovao fra Pavu Dragičevića za diumskog biskupa u Makedoniji i apostolskog vikara u Bosni. Posvećen je za biskupa u Zadru, 29. lipnja 1741. godine, a posvetu je obavio zadarski nadbiskup Vinko Zmajević.

Za vrijeme upravljanja Apostolskim vikarijatom, biskup Dragičević obavljao je redovito svoje pastirske pohode po župama. Kao i prethodnik mu, biskup Delivić, bio je suočen s golemim poteškoćama, nevoljama i opasnostima. Bosanske političke prilike bile su nesređene. Poslije pobjede Turske pod Banja Lukom 1737. i mira u Beogradu 1739. godine, nesnošljivost domaćeg muslimanskog stanovništva prema kršćanima uopće sve je više rasla. Zulumi i globe bili su svakodnevni. S druge strane, pravoslavni patrijarh i bosanski vladike, svojim nastojanjima da prošire jurisdikciju i na katolike, više nego sami muslimani otežavali su ionako tešku službu biskupa Dragičevića. Godine 1743. nalazio se u zatvoru u Fojnici. Osim toga bio je vrlo često u kritičnim položajima, pa i u samoj smrtnoj pogibelji. Iscrpljen napornim radom i teškom bolešću, biskup Dragičević moli Sv. Stolicu, da mu nađe zamjenu, i njega riješi teške dužnosti. U isto vrijeme predložio je za zamjenika fra Bonu Benića, eksprovincijala Bosne Srebrene. Sv. Stolica je uvažila njegovu molbu, primila njegovu ostavku i imenovala fra Bonu Benića libistrinskim biskupom i apostolskim vikarom u Bosni. Međutim, Benić se radi starosti bolesti nije primio dužnosti, pa je Kongregacija morala imenovati drugoga. To je bio fra Marijan Bogdanović.

Poslije ostavke biskup Dragičević se povlači u samostan u Fojnicu, gdje provodi bolestan i na krevetu zadnje dane svoga života. Ali kako je 1772. godine umro njegov nasljednik fra Marijan Bogdanović, iako bolestan i u krevetu morao je preuzeti upravu Apostolskog vikarijata, sve do imenovanja novoga. 14. veljače 1773. umro je Dragičević u 76. godini života. Pokopan je u franjevačkoj crkvi u Fojnici. Ostavio je rodnom selu Tješilu potpun misni pribor na uspomenu.

Biskup Dragičević bio je vrlo sveta života i posebni štovatelj Majke Božje. Njegov suvremenik Benić piše o njemu: ''1773. dne 14. mjeseca februara, oko ponoći, priminu prisvitli gospodin biskup Dragićević, starac, na koga grebu jesam činio (po naredbi i trošku o. m. p.  Bivšeg provincijala Dobrete) učiniti /u/ majstora da mu isiče oliti usiječe ovaj epitaf, koji slidi, sastavljen od mene istoga fra Bone Benića, kao što slijedi: Epitaf. Ovdje leži presvijetli i prečasni gospodin fra Pavao Dragićević iz Fojnice, Reda manje braće, Bosanske provincije dijumenski biskup, a postao apostolskim vikarom u toj istoj Bosni godine Gospodnje 1741. Dragovoljno je napustio svoj teret i čast godine 1766. Konačno je, pun zasluga, preminuo u Gospodinu, u ovom samostanu, godine 1773, dne 14. februara, a svoga života 76. Počivao u miru! – Napomena: bio je posvećen za biskupa u Zadru. Ovi, dakle, dobri prelat, oh Bože, koliko je bio stran svijetu! I koliko je zano prostit onizijem koji su ga uvrijedili! I koliko je ponizno hodio i radije se siromaškijem odijelom odijevao!'' A njegov nasljednik biskup fra Marko Dobretić veli za njega: ''Živio je kao blaženik, a umro kao svetac; bez duga i gotovine.''

Danas je biskup Dragičević najviše citiran jer je ostavio detaljne podatke o katoličkim naseljima i obiteljima. Popisnu građu i ostale podatke koji je zapisao za vrijeme svojih vizitacija od 1741.-1743., poslao je zadarskom nadbiskupu 1744. godine.

Ovdje donosim samo nekoliko citata koje posjetitelj na internetu može pročitati, a koji se tiču ostavštine biskupa Dragičevića: 1. ''Početkom 18. stoljeća Barlovci se još ne spominju. Prostori sela su potpadali pod Bukovicu, što se vidi iz izvješća ap. vikara fra Pave Dragičevića iz 1744. godine. U popisu sela nema Barlovaca, ali se spominju obitelji Bartulovića, Anušića, Bumbara, Vidovića, Lopara i Miljanovića. Znači, prije nego su postali Barlovci, u istom dijelu tadašnje Bukovice obitavale su ove stare obitelji, koje u kasnijim periodima do ovog vremena čine ogromnu većinu barlovačkog stanovništva. Uz ovo napominjemo da je biskup Dragičević 16. siječnja 1742. godine služio sv. Misu i dijelio sakramente sv. Potvrde trideset dvojici krizmanika u kući Petra Bumbara (22).'' 2. ''Imena sela koja tvore ovu župu prvi put susrećemo u tim oblicima tek u tursko vrijeme, u popisu katoličkog stanovništva od biskupa fra Pave Dragičevića. Godine 1743. biskup Pavao Dragićević dovrši je, svoj krajem 1741. u Livnu započeti popis katoličkog pučanstva u tadašnjem bosanskom pašaluku, koji je obuhvaćao današnju BiH. Popisom nije obuhvaćena istočna BiH. Dostavio ga je Kongregaciji za širenje vjere u Rimu gdje se čuva u arhivu spomenute kongregacije. Popis je pisan na latinskom jeziku, a donosimo ga u prijevodu. Popis počinje riječima: U ime Bože. Amen. Opis mjesta ili naselja u župama Duvanjske biskupije te Bosanske u onome dijelu kojim vladaju Turci. Tu su (popisana) domaćinstva i broj Kristovih vjernika što su živjeli u tim (domaćinstvima) za vrijeme rečene vizitacije presvijetloga i prepoštovanoga fra(tra) Pavla Dragićevića, duvanjskog biskupa i apostolskog vikara navedenih mjesta.'' 3. ''Biskup fra Pavle Dragičević u svome izvješću od 29. veljače 1744. navodi da je župa Soli (Salinarum) 26. lipnja 1742. imala 18 naseljenih mjesta, 131 katoličku kuću i 1298 katolika, a od toga je bilo 907 odraslih osoba (koje se pričešćuju) i 391 dijete (nepričešćenih). U svome izvješću od 25. studenoga 1762. biskupa fra Pavle Dragičević navodi da je župa Soli prema vizitaciji od 27. srpnja 1762. imala 212 katoličkih obitelji i 2074 katolika.'' 4. ''Naime, 1741/42. godine biskup je fra Pavo Dragićević zabilježio u Rakitnu dvije obitelji s prezimenom Bešlić: Nikolinu s 8 i Mijinu sa 6 članova. Iz popisa je vidljivo da Mijinu obitelj sačinjavaju isključivo odrasle osobe, a u Nikolinoj je dvoje djece, koja nisu dorasla za krizmu, jer bi ih inače biskup Dragićević 5. i 6. studenog 1741. godine, u vrijeme boravka u Rakitnu, krizmao. Iz ovoga se može zaključiti da su dijelovi ovih dviju Bešlića obitelji, pogotovo djeca, ostali u stalnom prebivalištu u Rastovači, u tzv. niskoj Hercegovini, dok je radno sposobni dijelovi obitelji i posve nejaka djeca provodili dio godine sa stadima na planinskim ispasištima, kakvo je bilo Rakitno na 900 metara nadmorske visine.'' 5. ''Biskup fra Pavle Dragićević iz Fojnice (1740-1767) u svome izvješću navodi da su župi Sarajevo godine 1743.[7] pored ostalih mjesta pripadalo i mjesto Planina koje je imalo 14 katoličkih kuća i 111 katolika a od toga bile su 73 odrasle osobe (koje se pričešćuju) i 25 djece (ne pričešćenih).[8]'' 6. ''Biskup fra Pavle Dragičević u svome izvješću navodi da su župi Lašvi godine 1742. pored ostalih mjesta pripadala i mjesta Pokrajčići, koji su tada imali 15 katoličkih kuća i 92 katolika, a od toga je bilo 57 odraslih osoba (koje se pričešćuju) i 34 djece (nepričešćenih), i Zabilje, koje je tada imalo 6 katoličkih kuća i 59 katolika, a od toga je bilo 36 odraslih osoba i 23 djece.'' 7. ''Biskup fra Pavle Dragičević u svome izvješću navodi da je župi Sutjeska godine 1742.4 pored ostalih mjesta pripadalo i mjesto Borovica, koja je imala 20 katoličkih kuća i 137 katolika, a od toga je bilo 87 odraslih osoba (koje se pričešćuju) i 50 djece (nepričešćenih).'' 8. ''Prema izvješću biskupa Pavla Dragičevića od 25. 11. 1762. župa Fojnica je te godine imala 154 krštenja, 25 vjenčanja i 65 sahrana. A biskup fra Marko Dobretić piše 12. 7. 1777. da je župa Duha Svetoga imala 256 krštenih, 40 vjenčanih i 130 umrlih.''