Samostan god. 1600.-1699. (skenirana knjiga: Fra Mijo V. Batinić ''Franjevački samostan u Fojnici od XIV. do XX. stoljeća'')

Kreirano: 31 Listopad 2014

 

Sadržaj: Progon. Posveta crkve. Nasilja pojedinaca. Re­dovničke skupštine. Musafirhana. Nepravde. Svjetovnjačka odjeća. Grčko-i stočne vladike. Krvarina. Sjelo biskupa. Potvore domaćih. Grozna izmišljotina. Vladika. Biskupi Lučić i Mrnjavćić. Fra Pavao Rovinjanin. Turske oblasti. Biskup Benlić. Liječnici. Imotski. Vladika. Požar. Obnova. Potvore. Posveta crkve. Džulus. Ramski samostan. Princ Eugen Savojski.

Već prvim početkom XVII. vijeka buknuo je u Bosni opći progon. Mnogi franjevci dopadoše tamnica, neki biše isprebijani, svi biše oglobljeni i protjerani iz samostana, dok ne polože 3000 talira. Stoga fra Stjepan Zlatarić, bosanski provincijal listom pisanim u Olovu 20. kolovoza 1603., posla fra Luku Jurišića, bivšega apostolskog povjerenika i vrsnoga propovjedaoca k papi, kršćanskim vladarima i narodima, da potraži potrebitu milostinju, kojom bi se ove bijede oslobodili.

Ne znamo, koji je bio uspjeh ovoga prosjačenja i obijanja tugjih pragova; nu sigurno je i ovaj samostan u tome bio uključen i stenjao pod teretom ve­likih dugova, dok se je oporavio, a još više dok su se potre­bite oprave dobavile. Spomenuti list dosta nam rječito pripo­vijeda ondašnje zgode: zatvor, udarci i globe bila je plaća za njihovu mirnoću i skromnost, kojom su snosili teški jaram ne­milosrdna gospodara. Dodamo li još tomu, da su bivali napa­dani ko kakvi zlikovci, kada bi hodali po selima, rekli smo sve. I od ovako progonjenih tražila se je vjernost prema državi, pa kada se nešto Mostarani i Hercegovci pobuniše, znao je Sulejman paša upozorit na to biskupa, te gvardijane u Fojnici i Kreševu, da svoj upliv upotrebe kod svojih vjernika, neka se uspostavi mir dozvolivši ujedno da mogu popraviti samo­stanski krov, i da im je prosto svakuda hodati. Crkva je u Fojnici dotle bila opravljena, da ju je biskup Baličević g. 1607. dne 24. veljače svečano posvetio, a u isto doba sarajevski mullah pridrža sebi sve razprave i parnice po­dignute proti franjevcima. Nu i to je bilo uzalud, jer su sami vojvode padale u samostan, iziskivalo se jelo i piće, a uz to i razni novci. Ta samovolja pojedinih činovnika usilova i vezira, da je i on g. 1611. uvidjajuć, koliko se franjevci ni krivi ni dužni potežu po sudovima, dao nalog vojvodama brodskom i visočkom, e ne bi više sobom sudili franjevcima, nego neka tužitelje otprave upravo k njemu. Stoga, kada je jedan aga tužio nekog fra Petra, prizovnu Mehmed paša k sebi obojicu. To su megjutim niži znali i mimoići, jer već iste godine kadija ne htjede da prijavi nekoga  Rizvan-bega, koji je obio vrata samostanska, a kašnje tobože priznao, da nema ništa protiva franjevcima; pa se na tom i razmiti. Priznati nam je ipak, da su veziri i dalje pružali franjevcima dokaze svoje naklonosti, koliko je do njih bilo, pa makar to bilo i za novac. Mustafa paša god. 1611. za­brani smetati franjevce, kada preuzimaju župe, te ih oprosti od carine: danjka na puške. Isto tako uze ih u obranu i sarajevski veliki sudac, pisavši Gjufiru, banjalučkom muselimu, da ne globili franjevaca, što pripovijedaju evangjelje; a uopće riješi ih duž­nosti, plaćati pristojbe (resume). I sama je visoka Porta dala nalog (1613.) Hasan paši, da kojekakvi samosilnici ne udaraju na franjevačke crkve i samostane. To je sve dokazom, da je samovolja bosanskih aga bila tada opća i nesnosna. Kraj svega toga trebalo je opet nešto popraviti na crkvi i samostanu, jer je gradivo bilo slabo, a gradnja na vrat na nos izgragjena. Ni samih peći ne smjedoše popraviti bez posebne dozvole. Osim toga traženi su, usprkos svim zabranama, danjci, a napose na konje, zatim vojnica. Pa i sami vezirev ćehaja (zamjenik) polazeć na vojsku 1615., uze od ova tri samostana 100 groša poputbine.Megjutim preminu (1615.) biskup fra Franjo Baličević u Fojnici i bi pokopan u crkvi megju oltarima Gospina Naviještenja i sv. Franje. Još za njegova života, možda radi njegove starosti, bio je posvećen za skradinskog biskupa fra Antun Požežanin; a čim onaj umrije, preuze ovaj upravu bosanske bisku­pije, te je i on najragje ovdje stanovao. Toga su doba Turci budnim okom pazili na svaki korak franjevaca, a osobito su nerado gledali njihove sastanke. Stoga nijesu mogli nijedne skupštine držati, a da nijesu prije od vezira, mulle i kadije na to dobiti pismene dozvole; pak je tih isprava u samostanskom arhivu velika množina. Na taj način još su većma bili skučeni i globljeni, buduć je trebalo lijepo podmititi one nezasitne pijavice. Uz to su htjeli, da budu izabrani oni, koje su sami poznavali, što se opet nije moglo, uvijek uvažiti, a otale su isticale nove neprilike za dobru upravu reda. Osobito je poput more tištilo ovaj samostan u ovo vrijeme to, što je on postao pravom gostionicom, u kojoj se nije ništa plaćalo, već nemilo jelo i pilo na račnn nebogih redovnika. Za­tvoriti vrata ovim čestim i nezvanim gostima, ne bijaše više u vlasti franjevaca; ali da mognu breme kako tako snositi i troš­kove namirivati, isprose g. 1620. carski ferman, po kojem, su dva njihova kmeta oslobogjena bila od svih vanrednih državnih te­reta, dok budu franjevcima u tome pomagali, što opet Sulejman paša saopći fojničkome kadiji s nalogom, da i on štiti te kmete od državnih tražbina. U isto je doba (1619.) opet trebalo nešto popraviti na crkvi i samostanu; ali je trebalo i dugo moljakati i skupo plaćati takve dozvole. Ni inače nijesu puštani bili u miru. Pobirači državnih danjaka tražili su od ovomjesih franjevaca svijeće, haljine i druge stvari; smetani su bili u proševini i kod služenja pučke mise; uzet im je i džulus (dozvola za javno bogoslužje) izjavivši megjutim, da franjevci nijesu bili dužni dati, i da se to neće više tražiti. U isto doba cigani sretoše u putu fra Juru, fra Stijepu, i fra Miju. te ih nemilo isprebijaju na pravdi Božjoj, kako to sami kadija priznaje. Evo, kako je zao primjer bosanske vla­stele zlo djelovao i na same cigane, ter i oni spustiše ruke na naše zlopatnike. Otale možemo samo zaključiti, šta su drugi ne­kažnjeno radili, polag one latinskoga satirika: „Quid dom i ni faciunt, audent cuin talia fures?'“ I zbilja, kao da su bile razriješene ruke svim zlikovcima u ovo doba, da mogu zlo činiti ovim bjednicima. Te iste godine (1620.) neki sejmen (oružnik) provali samostanski zid, unigje unutra i opali dvije puške u samostanu, zahtjevajući no­vaca; dakle i oni, koji su bili dužni štititi svačiju sigurnost, usmjelili su se, da sami zlostavljaju mirne stanovnike ovoga mjesta, znajući da neće za to biti kažnjeni, već možda još i ugoditi svojim gospodarima. Nešto je gore prošao g. 1621. mehmur Mehmed, koji je oglobio franjevce; ni tužen veziru povrati sve pred kadijom i pomiri se, izjavivši, da ni njegov subaša (podčinjeni činovnik) ne može povesti za to parnice. I neki je Ibrahim tužio g. 1622. franjevce veziru, a kad mu se oni opriješe, on povuče tužbu natrag; to se zna, podmitivši ili njega ili vezira. Ove su iste godine i neki Ahmed-beg s nekoliko drugova izveli grozno na­silje nad franjevcima, pa zato mjesni muslimani pismeno zamoliše franjevce, da im oproste i ne tuže ih većoj vlasti. Iz toga se može misliti, da niti je bilo neznatno nasilje, niti bi mogii izbjeći izglednoj kazni od strane vezira, kada bi on to doznao. Da se stane na put ovolikom samosilju bosanskih musli­mana i istih javnih činovnika, moradoše se bosanski franjevci uteći samom mletačkom poslaniku, koji dobavi (1623.) strog nalog na bosanskoga vezira, da se franjevci puste na miru, te da se od njih ne traže gozbe ni bakšiši (darovi) za to, što imaju crkve i samostane. Ni na ovu se sultanovu naredbu nijesu mnogo obazirali ni pojedinci ni sami turski činovnici, pak je Murtedah paša izdao (1624.) dva naloga, zabranjujući da smetaju franjevcima u pro­povijedanju i učenju puka; da ne traže napojnice, kada se nji­hove starješine  nanovo izaberu; da se na njih ne obaraju kri­vice za počinjena ubojstva; da se ne iziskuje od njih jela, pića i drugih izmišljotina, i da se katolici ne uznemiruju kod službe Božje. Uz to su franjevci bili u neprilici i radi same odjeće. Ovako progonjeni bili su usilovani u putu nositi svjetovnjačku odjeću, jer su ih muslimani napadali govoreći: „Vi se po starinsku odjevate, kao i do osvojenja Bosne, a to je izdajstvo“; te onda udri i haljine s njih skidaj. A kada ovakim postupkom ustravljeni stadoše nositi svjetovnjačku odjeću poput ostalih seljaka, onda se je opet na njih vikalo: „Vi ste svećenici, što svoje odjeće ne nosite?“; uvijek su bili krivi i progonjeni, nosili se ovako ili onako. Već je proti tome 1617. prosvjedovao austrijski po­slanik na temelju ugovora od godine 1615., pak je bio izdan ferman g. 1622., da se u tome pogledu stvari urede; nu i go­dine 1625. trebalo je dobaviti novi ferman, da franjevci mogu konja jašiti i po svjetovnjačku se odijevati; pak poslije tog neko vrijeme kao da nijesu bili zato uznemirivani. Još ima u nas živih franjevaca, koji su se odijevali gunjem i oko glave nosili crne pamre, te uopće haljine imali od bugarskog sukna. Prola­zeći kraj koje džamije ili uglednijeg begovskog odžaka, imenito u Skoplju, morali su pješice ići, dokgod bi bili na vidiku ovakili zgrada; jer bi inače bili zlostavljeni kao kakvi zlikovci. A da se napuni čaša jada i čemera, još ih je ovog doba napao i grčko-iztočni arhijerej Duvanjski kadija saopći (1615.) fojničkom i kreševskomu kadiji, da je neki Sava metropolit s još jednim drugom i dvanaest konjanika prošao kroz njegov kadiluk, napadajući na same turske žene i djevojke, da je objesio fra Ivana, a kršteni narod oplijenio. Nu svakako je najteže bilo tada franjevcima, što su za svako ubojstvo  morali biti odgovorni i što su ni orali plaćati krvarinu. Mora se ovdje istaknuti, da se u prvašnje doba nije krivac ubojstva mlogo tražio, niti se je istraga činila, osobito, ako je kršćanin ubio muslimana. Kadija bi se zadovoljio, što bi naplatio propisanu svotu od općine, gdje je ubojstvo počinjeno, ili leš našat. Osobito je tada bilo unišlo u običaj, da se i ubojstvo i krvarina obori na hude franjevce, pak stoga 1626. Muharem paša, poznajući mirnoću franjevaca i nepravednost svojih činovnika, zabrani to ubuduće. Poreg toga se je vladao i njegov nasljednik Mehmed paša; pa kada god. 1628. nevidno zaglavi neki Mehmed, koji je okradao tugje mline, a u mlinu valjda bio i ubijen, ne dade, da se i to obori na franjevce. I u takim žalostnim okolnostima biskup fra Antun stolovao je u Fojnici, produljujući kod sv. Stolice svake tri godine do­zvolu, da smije u Bosni vršiti biskupsku službu, jerbo redoviti bosanski biskup Ivan Telegdi nije smio ni noge prenijeti preko Save ovamo. Biskupu se je fra Antunu najbolje od svih drugih bosanskih samostana svigjao ovaj, pak zato i u listu od 31. svibnja 1624. upravljenu na papu Urbana VIII. moli, da se ne obire fojnički gvardijan, koji ne bi njemu bio po volji i dobio njegov placet, i to radi većega njegova mira. U odgo­voru papinu, datum dne 30. srpnja r. g. stoji izrično, da po volji odabere sebi samostan, koji mu većina godi, te da tu slobodno i mirno prebiva. Megjutim prvom polovicom g. 1625 preminuo je biskup fra Antun Požežanin u Fojnici i bio pokopan u crkvi sv. Duha, pred oltarom bezgriješnoga Začeća. I sada se njegov biskupski pečat čuva u samostanskom muzeumu. Još se je iste godine počelo raditi o imenovanju drugoga biskupa, ter je sv. Stolica upitala fra Benigna Genovesca, glavnog povjerenika reda u Rimu za imenovanje i prjedlog, a ovaj preporuči fra Tomu Ivkovića, fra Nikolu Brajkovića, fra Jeronima Bogoslavića i fra Andriju Kamengragjanina. Sveta Stolica izabra Ivkovića, rodom Fojničanina, koji je tada imao 52 godine, a bio je vrstan propovjednik, definitur, kustod, kroz osam godina župnik u Banjaluci, gdje je sjedio vezir; tada je bio ujedno po drugi put bosanskim provincijalom, odlikujuć se dobrim življenjem i naukom, a uz to još kao bogoslov u Brešiji držao je javnu raspru iz teologije. I on je bio posvećen kao skradinski biskup, no da bosanski puk imadne pastirske utjehe i da mu ništa ne uzmanjka za pokrjepu u vjeri, bi mu povjerena bosanska biskupija, dok Ivan Telegdi bude posvećen i mogne sam upravljati. Ujedno mu bi povjerena uprava i drugih biskupija u redodržavi bosanskoj, koje nemaju redovitog biskupa, ali i ovo po volji sv. Stolice i dokle se njoj bude svidilo. Buduć je ovi isti Ivković pred nekoliko mjeseci bio izabran po drugi put za provincijala, trebalo je drugoga izabrati, a to je opet bilo skopčano s novom dozvolom od strane turske oblasti, da se može držati definitorska skupština, to oci redodržave zamoliše sv. Stolicu, da izbor obave što skromnije, prizvavši samo definitore i islužene provincijale, što im bi i dozvoljeno. Na ovaj način Fojnica bi usrećena biskupom, koji je u njoj i svjetlo Božje ugledao, te je s nekim ponosom u svoj naslov uvrstio njezino ime, nazivajuć se: „fra Tomo Fojničanin“, a uz to rado boraveći u svome rodnome zavičaju i fojnički je samostan zvao svojim. On je odmah u početku svoje uprave sve sile uložio, da sve stvari svede u svoju kolotečinu. Ponajprije gledao je provesti gregorijski kalendar u opsegu svoje cijele biskupije, čemu su se opirale druge vjeroispovjesti u Bosni; zatim je na­stojao mirno živiti s muslimanima i hrišćanima, nu osobito se je veselio, što se katolici iz dana u dan pomnažaju i što mu poslovi dobro idu. Za franjevce veli, da mlogo trpe od Turaka, nu više od Dubrovčana, valjda radi duhovne uprave u Biogradu. Neka izvješća poslao je god. 1628. sv. Stolici po fra Andriji Kamengragjaninu, koga on osobito preporuči sv. Stolici, kano čovjeka dostojna svake vjere. Po svemu se vidi, da je osobitom ljubavju vršio svoju službu i k srcu bio uzeo dobrobit svoje hude domovine. Malo je ipak i novi biskup uživao mira u ovoj zabiti, unatoč njegova nastojanja o miru. Često su i sada napadali na crkvu i samostan pojedini zlikovci, propušćani su bili ubojice, a progonjeni pravedni franjevci, tražene od njih komore (konji, da nose javne potrepštine) i svakojake druge stvari, a napokon i vezir polazeć 1629. god. na vojsku, potraži od njih pomoć. Uz to  1630. Ibrahim Alif upali kuću kmetovsku, koju je imao fojnički samostan u Neretvi, selu Buljini. Kraj ovih nepravda zabilježit nam je i nekoliko za franjevce povoljnih vezirskih riješenja. G. 1630. dozvoli im vezir da mogu uvoziti čohu (fino sukno); bi zabranjeno pobiračima danjaka išta od franjevaca uzimati i naregjeno sarajevskomu mulli, neka franjevce dobro paze i štite, a suzbijen fojnički spahija, koji je zahtjevao po 300 jaspri, što posjeduje planinu Kozo; napokon su g. 1633. bili ovlašteni, da mogu službu Božju i van crkve vršiti i svuda prositi. Ove je iste godine pregledao sve samo­stane neki Mustaj beg i jeklamadžija vezirov, nu nijesu ništa našli, što bi bacilo sumnju na njihovo političko držanje, kako su to neki zlobnici bili prijavili. Nešto jasnije razabiremo tadanje odnošaje iz listova, koji su ovog doba (1630.) stizali u Rim. Sami biskup Ivković tuži se, da su uvijek izvrženi strahu, progonu i turskom tiranstvu, ali da rado podnose za ljubav Onoga, za koga se bore. Isti se tuži, da nema niodkle nikakve potpore, a dohodka po gotovu, te da je već do tada krizmao 34.870 osoba, više starih nego li mladih, jer prijašnji biskupi nijesu smjeli hodati. Provincijal fra Andrija Kamengragjaninjavlja listom od 2. lipnja, 1630., daje progonstvo osobito uzrokovao veliki tiran Abas paša, zakleti neprijatelj kršćana, pak da franjevci bivaju neprestano zatvoreni i globljeni, a samostani da su u dug do vrata ugrezli, ter da se neće nigda ni oporaviti. O ovim istim zakloništima (samostanima) barski nadbiskup Petar Massarechi, kao apošt. posjetitelj i očevidac svjedoči, kako su mlogi tako uregjeni, da se mogu isporediti s onima u Italiji, pa da je opazio veliku revnost i brigu od strane franjevaca, a veliku pobožnost od strane bosanskih katolika, koji su veledušno posagradili crkve i samostane, te rado doprinose na njihovo uzdržanje. Ako može ikoji samostan to na se pro­tegnuti, moći će Fojnički, jer je u ono doba bio sjedište biskupa i provincijala. Uopće se i drugdje hvali katolički duh, kojim odišu ovi sužnji. Megjutim gorko oplakuje novi provincijal fra Martin Brguljanin, listom od 7. lipnja 1631. iz Fojnice, bezočnost klevetnika bo­sanske provincije, pa se čudi, što ovi ne obavjeste sv. Stolicu ragje o dobrim djelima, koja čine bosanska braća, o mučenjima i naporima, koje danju i noću snose, krijuć se od Turaka poput zvjeradi po gustim šumama, a napustivši pet glavnijih samostana, jer nijesu mogli više napripravljati jela i pića svojim nemilim gostima. „Uvijek smo bijeni“, veli isti, „progonjeni, si­lovani, a nameti su bez broja. O dobri Bože, na što smo došli, da smo već prinukani svi, što nas je, svući redovničku odjeću, a opet nam nitko ne razumije.“ Megju ono pet glavnih samostana možemo sigurno ubrojiti i fojnički, koji je bio sjedište crkvenim poglavarima u ovo doba. Ove se nevolje pomnožiše smrću biskupa Ivkovića. Pro­ljećem g. 1633. zaputi se u sjevero-zapadne krajeve Bosne, ali je neki nalog sv. Stolice iziskivao, da zajedno s makarskim biskupom fra Bartolom Račićem i bosanskim definitorijem (stariješinstvom) izvidi neku stvar, a za mjesto sastanka bi označena Fojnica, kao najshodniji (piu opportuno convento) samo­stan, i to o Duhovima. I Ivković se zaputi ovamo, ali došavši u Lučnu (kod Jajca), uslijed veoma zla vremena na putu teško oboli, te kad mu je iz dana u dan bolest išla na gore, primi sveto otajstvo umirućih i s velikim skrušenjem preminu dne 17. lipnja; rekavši na svrsi preporuke duše: Amen i Jesus!, soba (cella) se potrese i pusti dušu, na veliko sazidanje braće i puka. Bi mu na smrti fra Andrija Kamengragjanim, fojnički gvardijan, o. fra Lovro Bilavić, o. fra Matija Jakšić, o. fra Andrija Rumbočan, o. fra Luka Glavočević i o. fra Pavao Obojčanin, od kojih su dva bila definitori (vijećnici). Nu kada ga ponesoše ukopati u crkvu sv. Ivana Krstitelja i sv. Franje u Podmilačju, Turci na­vališe na sprovod i franjevce sramotno odvedoše u Jajce pred kadiju, koji stade iziskivati od njih blago, što je biskup tobože donio od Rima-pape; a oni da dulje ne leži biskupovo tijelo na putu neukopano, pozajme 160 talira i tako se oslobode. To se zna, da je i ovu svotu isplatio fojnički samostan, i još se je bojao, da na njega ne navale Turci, tražeći tobože sakriveno blatio. Ako se i nije ova bojazan obistinila, ipak su ovog vre­mena fojnički franjevci jamačno pretrpjeli mnogo nasilja, Mehmed sin Ahmet ćehaje i njegov Refik udarili su g. 1634. na njih i ranili vikara. Najteže je svakako bilo po franjevce u Fojnici, da su ih sada (1635.) potvorili, kako su radili na zator islama: imenito, da su nanovo pokrstili poturčenika Galamu; zatim da su fra Stjepan i fra Ivan poturčeno momče Franju zatvorili u samo­stan i tamo ga od islama odvraćali, a napokon, da su neko muslimansko dijete krstili, premda se je kasnije dokazalo, da nema na njemu znaka od krsta. Ove potvore tako silno uzbuniše domaće muslimane, pa i samog pašu, velikoga neprijatelja katolicima, da su bili odredili samostan sa zemljom sravniti, a same franjevce posmicati. Dugo se je trebovalo po turskim su­dovima prepirati, nevinost dokazivati i novac trošiti; najpošlje doznavši, da sutješki gvardijan fra Marijan Maravić živi u ve­likom prijateljstvu s nekim Sinanovićem, muslimanom, koji je tada bio vrlo moguć i u velikoj milosti kod samoga sultana, uteku se njemu, a njima se pridruži i redodržavno starešinstvo, da bi on stvar izgladio i poravnao. Ovaj obeća, ali pod po­godbom, da njegova štićenika na budućoj skupštini izaberu za provincijala, što oni i velikim pečatom redodržave utvrde. Kada je on od njih odvratio oluju i nadošlo vrijeme g. 1637., da se drži redodržavna skupština, štićenik pokaže dotični spis svomu zaštitniku, a ovaj ne budi lijen s četom dogje u Kreševo, razapne uz samostan čadorove i stane silno prijetiti, ako mu pri­jatelja ne odaberu, što oni zbilja i učiniše, premda preko volje. I ovo izmirenje stajalo ih je 7000 talira, koje su od raznih mu­slimana pozajmili, založivši sami samostan, zatim crkveno ruho i posugje. U isto vrijeme i Kiril, carigradski patrijarha, podiže silnu raspru proti franjevcima i katolicima, što se neće da podlože njegovoj duhovnoj vlasti i ne daju onih pristojbi, što mu pri­padaju po običaju od grčko-istočnih sljedbenika. Mloga su braća tada dopala uza i tamnice, a sami fojnički samostan štetova 4000 talira. To je usilovalo fra Nikolu Brajkovića, bosanskoga provincijala, koji je prije za vrijeme potvore bio u Fojnici gvardijan, da je pobjegao u Rim, usilovan od ovlikih nevolja i tegoba. Moralo je tada do nokata dogoriti franjevcima, kada se jedan tako odličan otac na tako zdvojan korak odlučio. Pa kako i ne bi? Turci su svaki dan uvijek nove namete iziskivali, nove izlike izmišljavali, samo da ih do kože ogule. Baš ovog doba uveli su novi običaj, da pregledavaju samostane i da se uvjere nema li tu šta opasna po državu i da li nijesu što nova sagradili, a tom prilikom tražili su obilnu dnevnicu i mito, da za to povoljnije izvijeste svoje poglavare. Osim vezirskih ili mullinih činovnika i izaslanika, svaka je rgja zahtijevala, da u svaki kutić samostana i crkve svoj nos zabode, a kada bi to učinio, onda bi istom ucjenio franjevce, da se višeput ne bi znalo, od kud da se namakne traženi novac; stoga biše naši bijednici usilovani g. 1636. uteći se samomu sultanu, koji pravo pregledanja samostana podijeli samo mulli, beglerbezima i kadijama, odre­divši da za nepravedne pregledbe franjevci nikome ništa ne pla­ćaju. U isto vrijeme carski serasker (vrhovni vojni zapovjednik) dobavi drugi ferman, kojim se je zabranjivalo svim činovnicima uzimati od franjevaca danjak na zemlju ijedamput, a kamo li po dva puta u godini, osim toga da ne nasrću na samostane, ne šalju ovamo eškije (ajduke) i da ne globe, što se crkve zatvore, kad odu franjevci po proševini, a otvore, kada se vrate. Kraj svega je toga izbio neki Ibrahim iz Rakovice (1638.) dva franjevca iz Fojnice i ubio im 2 ovce. Drugi im je musliman oteo kotao i 8 tovara šljiva; a svi su im smetali stoku izgoniti na planinu, ter su tražili od njih badava zob, ječam, ovnove, maslo, med i komore, dakle sve što je toliko put bilo za­branjeno. Dok su se ovako žalosni dogogjaji zbivali, brinula se je sv. Stolica, da Bosna ne bude bar bez biskupa. Neki franjevci i katolici sabravši se u Olovu, preporuče fra Jeronima Lučića, inače Bogola ili Bogoslavića iz Varešave, redovnika veoma učena i zaslužna za sv. vjeru i svoj red; nu redodržavno starješinstvo nije ga preporučilo, ali nije se tomu izrično ni protivilo; pa zato kada ga sv. Stolica imenova 1634. dračkim biskupom i upraviteljem bosanske biskupije, starješinstvo kao uvriegjeno, nije htjelo znati za njegovu posvedbu. Ovo opiranje, a zatim okolnost, što je bosanski biskup Ivan Tomko Marnjavić pred smrt dao ostavku u prilog svom nećaku fra Tomi Marnjaviću, inače Pilašu, rodom iz Fojnice, prinukaše sv. Stolicu, da je ovog 1637. god. imenovalo smederevskim biskupom i upraviteljem bosanske biskupije. Tako se u kratkom vremenu drugi sin Fojnice uspe na biskupsku stolicu; pak pošto je bio u rodu s Ivanom Tomkom Marnjavićem, (a ovaj je isticao svoje plemstvo te do­kazivao, da su mu pradjedi, izmegju ostalih gradova, bili gos­podari Vojnice), možemo misliti, da je i ovoga koljeno bilo staro i jedna od osobitih vlasteoskih porodica. Po tome Fojnica opet posta sjedište biskupa. Istina, on zabrani biskupu Lučiću sve biskupske čine i potraži natrag crkveno biskupsko ruho; ali mu doznači župu, od koje je mogao brati godišnjih 200 talira,koja je po svoj prilici pripadala fojničkom samostanu, jer je ustupljena privolom fojničkoga gvardijana i o. Karnengragjanina.

Sada zavirimo u sami fojnički samostan, kamo je g. 1640. došao u službenom poslu o. Pavao Rovinjanin, sin svetojeronimske (zadarske) redodržave, kao povjerenik generala reda. Neka nam on priča, kakva ga je našao i šta je sve u njem opazio, jer će to veoma osvjetliti tadanje stanje, a mimogred ćemo koješta doznati i o životu bosanskih katolika. On je ovamo došao iz Rame, u pratnji sedmerice redovnika, valjda preko planine Zeca. Pripovijeda, da je fojnički samostan sagragjen u brdu, a prama brijegu su bili okrenuti mlogi prozori, pa je zato sa­mostan bio taman i nekom tugom napunjavao svoje hude sta­novnike. Vrata su bila odveć niska, kao mali prozor, pa se je trebalo dobro pogeti, da ugješ unutri, a to s toga, da nebi mogli Turci unutra ujahivati na konjma. Samostan je tada službeno zatvorila i zapečatila turska oblast; nu braća su mnoga tada u njem boravila, megju ostalima biskup fra Tomo, provincijal, o. fra Andrija Kamengragjanin, fra Marin Ibrišimović i fra Mato Benlić, kao gvardijan. Ova oba zadnja postaše kasnije biskupi. Imali su samostanci dvije kuhinje, dva podruma i dvije blagavaonice, od kojih su se jednima služili oni, a druge pokazi­vali Turcima. Oskudica i nevolja toliko su izbijali iz svakoga kuta, da se je čudio jednoć nekomu ocu, koji mu pripovjedi, ili je bio u Italiji: zašto se je ovamo vratio; a on mu s nokta odgovori: „Eh, prečasni oče, domovina!“ htijući reći, da ga je ovamo privlačila bijedna otadžbina, da se posveti njezinoj dobrobiti i da rado snosi bijede i muke, kojima je prepun bio život tadanjih franjevaca. Kazuje o. Rovinjanin nadalje, kako je u podrumu vidio ogromne bačve, koje su zauzimale po 40 i 50 tovara (50-60 hektolitara) vina, na kojima su bili obručevi gvozdeni 4 prsta široki, a po 2-3 prsta debeli, imajući ozdol otvor, da se može u njih unići i očistiti. Samostan je ovaj, veli, glavni u Bosni, što u nas Zadarski. Spominje napokon, da im je crkva bogata srebrom i crkvenim ruhom, izmegju ostaloga, da ima 14 križeva, što manjih što većih. Našao je ovu redodržavu punu krjeposnih i učenih redovnika, kojima ne progje dan, a da ne raspravljaju štogod iz bogoslovja. U svakome je samostanu vidio više dječaka, koji se tu pripravljaju za red, učeći latinsku slovnicu, a kada se obuku i zavjete polože, onda idu u Italiju, da onamo svrše filozofijske i bogoslovne nauke. O bosanskim je katolicima pun udivljenja i hvale. Iztiče, kako su veoma pobožni i kako franjevcima ljube ruke, kada ih gdje vide, te kako se jagme o križiće i medalje. Župnici naregjuju pučku misu u nedjelje njegdje oko središta župe, čekaju puk do podne, a kada se ovaj zgrne, onda podignu oltar nasred kakve livade ili ledine; a čim se svrši sv. misa, onda svi užinaju i razilaze se k svojim kućama. Čudio se je i zadružnom životu katolika, gdje više porodica pod jednom upravom živi, te kako neki od njih od zavjeta besplatno franjevcima služe; dodajući još da se u Bosni često i čudesa dogagjaju. O muslimanima naš putopisac spominje, kako ih po više dolazi u samostan, tamo po svu noć jedu, piju i pjevaju, a ne odilaze, dok im se ne da safuna, svijeća i novca. Donajposlije primjećuju, da franjevci svoj narod i druge liječe. Ovim smo kratkim crtama iscrpili ovaj važni za nas pu­topis i doznali koješta, čega inače ne bi znali, a sada opet na­stavimo svoje pripovijedanje.

Ove iste (1640.) godine u ime sarajevskoga mulle pregleda crkvu i manastir mjesni kadija i nagje, da je crkva duga 45aršina, široka 15, po tom da nije ništa bilo pomaknuto, kako su to neki zlobnici bili prijavili. Ovoj pregledbi, dala je valjda povod okolnost, što su toga ljeta dozvolom Hasan-pašinom popravili kuhinju. Bilo je megjutim i drugih neprilika. Tako znamo, da su od franjevaca stali iziskivati kunetije kože ili novce za njih, a priječili im ići u Carigrad za potvrdu svojih povlastica,da se ne bi onamo čulo, kako „uživaju“ pod osmanskim jarmom. Slijedeće godine 1641. biše im potvrgjeni svi fermani, ali to im ne pomože, da mirno živu, jer, budući u kući samostan­skoga kmeta Petra na Selakovićima umro hajduk Bernard, sva krivica pade opet na franjevce, pak su dvije godine bili za to povlačeni kojekuda, dok nijesu i ovu potvoru novcem prete­gnuli na tezulji tadašnje pravde. Megjutim g. 1643. bila nam je turska vlada nešto prija­znija, jer sultan dozvoli franjevcima, da se oblače u redovničko i svjetovnjačko odijelo, a paše (Hasan i Mahmud) oslobodiše ih od kazanije, vojnice i svih drugih danjaka. Dapače su i domaći činovnici nešto blažije postupali; jer dozvoliše 1654. popraviti kuhinju, sat i sobe u samostanu, te pojatu na Rupnovcu. Vezir zabrani tražiti od franjevaca novce za oružje, haljine i svijeće. Kao da je g. 1645. u sumnju dovedena i sama vjernost fojničkih franjevaca, jer su domaći muslimani pred kreševskim kadijom Derviš-efendijom izdali svjedodžbu, da su oni dobri i pošteni. Sasvim tim navaljivali su na njih svake vrste terete, pa je ove i slijedeće godine (1646.) izdano više naredaba, neka ih jednoč u miru puste. Nu bilo je gluhu šaptati, jer je sami provincijal bio u putu dočekan, oglobljen i čitavu ga je uru progonio Smail-beg i Hasan Tabak; a taka su nasilja izvagjali i sami oružnici na pojedinim župnicima po selima. Za ovim su se povodili i oni, koji bi dolazili u varoš na pazar, pak bi zlostavljali franjevce, što zatvaraju samostanska vrata. Na ovaj način bivale su bez ikakve vrijednosti sve po­vlastice, koje je javna vlast čas po čas izdavala, premda ogromnim novčanim svotama franjevaca kupljene, pak će po tome biti jasna jedna bilješka Propagandina arhiva, da se je g. 1648. podiglo silno progonstvo proti franjevcima, i da su svi samo­stani osim onoga u Olovu, bili oglobjeni, a dijelom i razoreni, pa da je stoga biskup Maravić pobjegao čak Blatnom jezeru (lacus Bala ton), stariji oci redodržave škrinuli u krajeve okolo Požege, mlagji se s katolicima posakrivali u gore, hranili se travom i korom od drveća. Ovome uznemirenju bili su uzrok mjesni činovnici, pak stoga g. 1650. dvojica kadija (kreševski i visočki) sastaviše zapisnik sa muslimanima i katolicima Fojnice i Visokoga, u kojem ovi izjaviše, da su franjevci svačiji dobročinitelji. Ova izjava, kolikogod služi na čast nama, toliko je lijepa od strane inovjeraca, koji su se ipak znali savladati u svojoj vjerskoj zanešenosti, pak dati oduška svojim čovjekoljubivim osjećajima prama nama, kada bi nas od drugud snašla koja nemila potvora i prijetila nam ozbiljna pogibelj. I sama je turska vlada morala uvažiti onaku izjavu i pro­mijeniti nešto svoje držanje prama nama, jer ovog istoga ljeta izdade sultan Mehmed ferman, kojim podijeli mnoge milosti, a osobito, da se nema obavljati kadijski prepis, kada franjevac umre. I njegov vezir Mehmed-paša, uvažujući okolnost, da fra­njevci nijesu trgovci ni imućnici, već da živu od milostinje, ri­ješi ih od danjaka za oružje, kape, svijeće i slično; a ujedno dozvoli, da smiju manastir i susjedni zid popraviti. I sami Sehul Islam, vrhovni šerijatski sudac u Carigradu, izdade im fetvu, da mogu svjetovnjačko odijelo i velike kape nositi, konja jašiti i oružje pasati; što sve potvrdi i vezir. Sv. Stolica takogjer pokaza nam osobitu pažnju, naimenovavši fra Matiju Benlića, negda fojničkoga gvardijana, a sada (1651.) bosanskoga provincijala, biogradskim biskupom, na čemu usrdno zahvali Propagandi fra Andrija Jajčanin, provin­cijalni vikar, listom od 4. srpnja r. g. pisanim iz Olova. Još iste godine bi mu povjerena uprava smederevske biskupije i svih ostalih u doljnjoj Ugarskoj, koje su bile pod turskim gospodstvom. Dok je novi biskup ovu službu preuzimao, Turci su po svome običaju svaku priliku tražili, da odštete ovaj samostan. Istoga ljeta vezir posla svoga mataradžiju (vodonoša), koji obagje naše kuće u Fojnici, Jajcu i Banjaluci, ne bi li što neuperna našao; ali morade izjaviti, da je sve u redu. Franjevci su morali ovoga doba čestoput svi otići u koje­kakvu poslu, osobito u proševinu, ter crkvu zatvoriti; a Turci bi tada štete nanosili, što im vezirev kajmekam zabrani. Osim toga stali su isti zahtijevati, da se nanovo načini zloglasna musafirhana; a bi ubijen i jedan franjevac u samostanu. Ovi uz-goni prisiliše fojničke franjevce, da su ne samo dali sve, što su imali, već da su se još zadužili Hadži Šabanu 300 talira, a Visočaninu Hadži Sulejmanti 4500 jaspri, koje im kašnje povratiše, kada su dobili dozvolu, da mogu i po selima kupiti milostinju. Premda znamo od drugud, da su franjevci liječili Turke i katolike, nešto valjda po liječničkim propisima, koje su mogli naći u Italiji prigodom svojih putovanja, a nešto domaćim lije­kovima: ovdje nam je iztaknuti, da su neki dapače u tom bili tako vješti (naukom ili vježbanjem), pak su bili smatrani pravim liječnicima. Tako ima u domaćem arhivu murasela (pozivnica) fojničkoga kadije, kojom se naregjuje (1652.) gvardijanu, da po­šalje fratra-liječnika Fatimi kćeri Ibraimovoj. Mi ćemo se odsele i češće susretati s takim nalozima i dozvolama, a to je nepobitni dokaz, da su naša braća i u tome pogledu nastojala ublažiti bijede trpećega ljudstva i nadoknaditi manjak toli nužnih izučenih strukovnjaka. Megjutim su potraživaoci raznih danjaka, kao: jaklamadžije, bedeldžije i mataradžije neprestano iziskivali od franjevaca kao i od ostalih sultanovih podanika sve pristojbe i podavanja, ne obzirući se nimalo na toli jasne povlastice, zabrane i iznimke. I sada (1654-8.) su muslimani dolazeći na pazar u Fojnicu tražili noćište i hranu u samostanu, a da za to ništa ne plaćaju; a to je franjevce usilovalo, da se razbjegnu, ter je i sam gvardijan zamolio dozvolu da ostavi crkvu na neko vrijeme, nu da ju uzme u zaštitu fojnički muselim Omer-aga,  što on i učini. Posve se drukčije ponese fojnički kadija Ali-efendija. On iznese vrlo zlobne i lažne potvore na franjevce, te se ovi obratiše na kadije u Kre­ševu i Visokom, a ovi ih sjajno opravdaše. Sada je (1659.) trebovalo misliti i na popravak crkve i sa­mostana, koje je zgrade, buduć su od samoga drveta bile na­činjene, zub vremena dobrano oštetio, pak zato potražiše fra­njevci dozvolu, da poprave kuhinju, sobe i kiljere; da pojatu naprave i ostalo, što je propalo. Nu jedva što ruku na posao staviše, kada se usprotiviše neki muslimani tvrdeći, da se crkva u većem opsegu obnavlja, nego li je prije bila. Ova im se iz­mišljotina bjelodano oprovrže, ali je sigurno i to lijepih novaca progutalo. Nu kud i kamo više štetovaše naši mučenici radi imotskog samostana. Ondašnje franjevce 1659. potvoriše Turci, da su silno blago iskopali. Na tu vijest planu sav gnjev turske gospode, u tu stvar upletoše sve, koji se konopom pašu, tako, da su bosanski samostani t.j. Fojnica, Rama, Kreševo, Sutjeska i Olovo platili više od 116.000 jaspri, mnoga se sela razasula, a fra Filipu Runoviću udarili su 1000 štapova. Ovo se dogodi u rujnu iza kapitula, a čauši Sejudin paše najprije dogjoše u Foj­nicu, kao u glavni samostan, i novac pobraše. Još se ovo nije ni zaboravilo, a evo ti potvore, da su fra­njevci jataci (dionici) hajdučki. Tu klevetu iznese (1660.) neki Arnaut Mehmed. Nakon dulje rasprave riješi ih od te bijede Šaban efendija, kreševski kadija, na temelju svjedodžbe cijele varoške općine. Izmučeni tolikim bijedama još je trebalo, da i kršćanski poglavice nasrnu na njih, pa i to se zbude. Maksim, pećki pa­trijarha, dogje g. 1661. najpre u Livno, kloneć se valjda za to sredine Bosne, što su tu stražu čuvali franjevački samostani, i poeme tražiti crkvene pristojbe od katolika, gledajući ne bi li ih podvrgao svojoj crkvi. Franjevci se i katolici jednodušno opru i ovome pokušaju, ter usprkos svim ispravama, koliko od go­spode (Turaka), toliko i još više od strane puka bi odbijen, izgubivši franjevci pri tomu mnogi novac. Godinu dana kasnije (1662.) povrati se nanovo, sada dolazeći upravo iz Carigrada, te uvrativ se u Temišvar, gdje je tada boravio bosanski vezir i carski serdar (kapetan) Ali-paša, uze i od njih zapovijed. Ovaj put dogje u Banjaluku. Tu se zametnu očajna parnica, i skoči muško i žensko plakat i vikat, i opet se poteže na divan Ali-pašin, a jedni Banjalučani pogjoše u Temišvar s vladikom, a drugi u Carigrad. U Temišvaru biše Banjalučane i teško im glava osta. Kršćani izgubiše mnoge jaspre, ali im se Bog smilova i dobiše svoju slobodu. Ova parnica vodila se je u pod­ručju fojničkoga samostana, pak je moguće, da je cijeli teret truda i troška pao na legja ovostrane braće; nu svakako je naj­veći dio zasluge pripadao zastupnicima ovoga samostana, koji je tada štetovao 120.000 jaspri. Ovdašnju je braću još bila za­desila osvada, da su primili franjevce iz Dalmacije, nu dotičnu tužbu jedan vezirev dvoranin, a franjevački prijesni prijatelj, nekako potrpa, a oni su samo platili 4 talira listonoši i dali neke darove. Sve ove nevolje završi požar crkve i samostana. Dne 10. travnja 1664., licem na Veliki Četvrtak, obavivši braća sve obrede i sahraniv Presveto, saberu se u blagovaonici, da štogod založe; najednoč zapali se odžak (dimnjak) i odmah plane cijeli sa­mostan i crkva, te kroz četvrt ure ostadoše same ruševine tako, da je sve postalo plijenom bijesnoga ognja, izbavivši samo Pre­sveto i nešto oprečega iz sakristije. Tu se tada desio i biogradski biskup fra Mato Benlić, koji jedva spasi brevijar i škrinjicu, gdje su mu stajale biskupske isprave. On se i sva braća začas nagjoše na ledini, u samoj redovničkoj haljini, bez ruha i kruha, kao netom od majke rogjeni. S crkvom i samostanom izgoriše nebrojena stara pisma, bogata knjižnica i druge dragocjenosti, a tu štetu gorko osjeti cijela redodržava, dapače i samo kršćanstvo ovih strana, buduć je fojnički samostan bio glava redodržave i svima utočište, kako to isti biskup žalovito spominje. Pune dvije godine lutali su franjevci kojekuda, ne mogući ni misliti na uskrišenje crkve i samostana u Fojnici, pak su se tada po svoj prilici smjestili u selu Lučnoj kraj jajca, gdje se još vide razvaline njihovih zgrada. Kroz to vrijeme kucali su na svačija vrata, počam od carskih do onog najvećeg siromaha; jedne moleći za dozvolu, a druge za novčanu pomoć. I od ovako raspršenih traženi su razni danjci, prepisi i krvarine, potvarajuć ih, da s eskijom Šuruju. Napokon g. 1660. isprosiše ferman, po fermanu vezirsku bujrultiju, a po ovoj od nižih činovnika više dozvola, da mogu na starom mjestu i po staroj osnovi opet uzdići crkvu i samostan, pozajmivši potre­biti novac od nekoga Zlotrgovčevića iz Skoplja i založivši mu bogato crkveno ruho, koje su od požara učuvali. Osobitom našom srećom učuvani su samostanski računi od listopada 1666. do 1672, pak možemo pobliže razmatrati okolnosti one dobe u svakom pogledu, a poimence izgradnju crkve i samostana, te s kakvim su se tegobama imali rvati naši pogorelci. Svota od 141.642 jasprica ne bi bila ogromna sama po sebi ako se uzme na um, da je jedan mletački cekin tada iz­nosio nekih 480 jasprica; nu mora se znati, da su se svi rad­nici, koji su bili zaposleni oko dogradnje, hranili na franjevačkoj sofri, pak da je isto tolika, ako ne veća, svota trebala za nji­hovo uzdržavanje. Upravo su ogromne svote izdane za žito, marvu, vino, rakiju ovih istih godina. Uz to se je silno hitilo, a stoga opet slabo gradivo upotrebljeno, a još se slabije gradilo. Nu tim su ogromnije svote pozobale osmanlijske oblasti i domaći muslimani, čas po čas zanovetajući i prigovarajući gradnji, stavljajuć kojekakve mučnosti, izmisljajuć potvore i tražeć sve moguće izlike, samo da hude franjevce bolje operušaju. Sravne li se svote izdane na gradnju (141.642), i ona data višim i nižim činovnicima te inim muslimanima (278.210 jas­prica), onda mal da nije dvaput onu prevršila, ter iznosi okruglu svotu od 580 mletačkih cekina. Ostalih računa ne ćemo navagjati; jer sami nam ovi dovoljno otkrivaju sva guljenja i otimačine od strane Turaka; a činjenica je, da su i jasprice s druge strane dobro bile ču­vane, buduć se je i u velikim svotama, da tako reknem, cincarilo i pogagjalo, pa bi bili naši sretni, kad bi mogli bar koju jaspru odbiti od okrugloga broja. Drugi su muslimani izis­kivali manje svote; ali je začudno, da su počamši od kadije do najmanjega gole svi tražili novac na vino, a ovo da je poiskavanje naraslo na svotu od 18.000 jaspri, što je opet dokaz, da nijesu zazirali od pića, kako im to i koran zabranjuje. Ova izgradnja, kao što spomenusmo već, otpočeta je novcem pozajmljenim od nekoga Zlotrgovčevića iz Skoplja i Koprivčića, a nastavljana je prinosima pojedinih župnika, koji su spadali u obitelj ovoga samostana te veledušno sebi od za­logaja otkidali, a ovamo čas po čas slali znatnije svote, samo da ne zapne obnova ovoga njihova zajedničkog zakloništa. Za vječitu uspomenu onoga svetoga oduševljenja stavljamo zbrojenu svotu doprinosa sa svih župa; a to iznosi 333.109 jaspri. Ostali manjak samostanski i gragjevinski podmiren je di­jelom prihodom od fojničke župe i čitanjem sv. misa, dijelom iz proševine po Slavoniji i Banatu, te po župama modričkog, gradovrškog i našičkog samostana, dobrotom biskupa Benlića. Imenito dovezeno je mnogo žita iz Banata, a slanina iz Posavine, novci pako iz svih krajeva. Radnje je nadzirao sam provincijal o. fra Franjo Miletić i kraju ih sretno priveo. (Šib. arhiv.) Blagajnički zapisnik navagja, kako je spomenuti Zlotrgovčević u najvećem jeku ove dogradnje zatražio pozajmljeni novac, a kada mu franjevci ne mogoše tražbine podmiriti, turska oblast stavi lokot (kilit) na crkvena i samostanska vrata, a braću protjera otale, na što oni odoše u Lučnu kraj Jajca i tu ostaše, dok sav novac ne skucaše i ne podmiriše vjerovnika. Megjutim, kada je provincijal dne 16. lipnja 1670. sravnjivao prihode i izdatke, našao je, da je samostan još dužan bio 107.320 jaspri, dakle blizu 224 mle­tačkih cekina. Svota svakako velika i za današnje doba, nu opet neznatna, kada se uzme na um oduševljenje i požrtvovnost braće, koja se nijesu dala ni čim prestrašiti, gdje se je radilo o opstanku ovoga samostana, iz kojeg su ona potekla, a nada­jući se ovdje i vječni sanak usnuti. Domaći ljetopisi nadalje pripovijedaju, da je crkva privre­meno bila toliko obnovljena do 29. lipnja 1668., da su mogli toga dana Presveto na velikom oltaru pohraniti i opet u crkvi službu Božju obavljati. Nu kratko uživaše tu utjehu, jer već dne 15. studenoga dogjoše Turci i nanovo crkvu premjeriše, i premda ne nagjoše, da je i što u visinu ili širinu bilo primaknuto, sa svim tim oni ju zatvoriše i zapečatiše (27. studenog), a poslije tri dana opet otvoriše, bez sumnje, jer su franjevce zdrave prave i sada ogulili. Tomu su bili uzrokom dva stara kršćanska iskopajnika: Rizvan Ćatić iz Fojnice i Jahija Kafić iz Visokoga.Dok su se ovako fojnička braća trudila i sve sile napre­zala, da nanovo podignu izgorjele zgrade, nijesu im Turci pre­stajali praviti neprilika. God. 1667. potvoriše ih, da skrivaju silno oružje, kojim će na Turčina zavojštiti; ali prije nego lije od Hasan-paše stigao nalog, da se pretraži ovaj samostan, (kojeg megjutim nije ni bilo), kreševski kadija s nekim Useinom povede istragu i osvjedoči se, da je to bila obična izmišljotina. A takih laži iznijelo se je toliko, da je najposlje i kadija, a zatim i vezir, oštro zaprijetio ovim potajnim klevetnicima i ne­prijateljima, ako budu i odsele uznemirivali javne oblast. I sada su jednako napadali Turci na samostan i tražili, da tu prenoće; šubaše (zastupnici) spahijske tražile su desetinu, pobirači danjaka iziskivali razne namete, a neki opet javljati, da je crkva veća načinjena. U to g. 1669. banu opet u Bosnu vladika pećki Maksim, tražeć i od katolika svoje dohotke, zametnu veliku parbu s fra­njevcima i katolicima u Sarajevu; ali izgubivši sedam tovara jaspri, bi odbijen sa svojom tražbinom. I ovom prilikom izgubi sam fojnički samostan 120.000 jasprica, dakle 180 cekina. Premda je rečena gradnja već bila dovršena u g. 1668., ipak neke turske isprave iz ovoga doba istom ju dozvoljavaju; jer su dotični htjeli, da štogod i oni zasluže; što i opet razsvjetljuje tadanje stanje. Kada su sve radnje u crkvi bile gotove, dogje franjevcima želja, da ju još i posvete; pak buduć u Bosni nije bilo tada biskupa, to zamoliše Propagandu, da na to ovlasti makarskoga biskupa fra Marijana Lišnjića. Ovaj doista i dogje i posveti ju dne 31. kolovoza 1669., stavivši u veliki oltar moći sv. Bonifacija, Aurelija i Sabine, mučenika; dne 7. rujna r. g. posveti oltar bezgriješnoga Začeća Marijina i stavi u njega moći sv. mučenika Merkurija, Felicita, Severa i nekih drugih; dana 10. rujna obavi posvetu povlaštenog žrtvenika Gospina Naviještenja, položivši tu kosti sv. Aulika, Almasija i Maura; a dana 11. rujna izvrši posvetu oltara sv. o. Franje Asiškog, obdarivši ga moćima sv. Severa, Sabine i Bonifacija. Putni mu trošak plati samostan, davši 2.500 jaspri, kako se veli, iz ljubavi. Za uspomenu ovoga znamenitoga crkvenoga čina bi uzidan kraj desnih crkvenih vrata na dvoru slijedeći natpis, koji se sad čuva u samostanskom muzeumu: „Consecratio hujus Ecclesiae S. Spiritu s celebratur die 31. Augusti 1669., quam consecravit Illustrissimus et Reverendissim us Dnus F, Marianjus Lisni eh episeopus Macarschae speciali facultate Sacrae Congregationis de propaganda fide.“ Nešto kašnje urezane su riječi: „Renovata anno 1694.“ Sada se opet nastave obična uznemirivanja: Turci stanu iziskivati carinu na vino; fojnički subaša poče zahtijevati, da franjevci opet sagrade musafirhanu, a banjalučki muselim sa svojim činovnicima stavljao je zapreke franjevcima onoga kraja, da ne mogu vršiti svoje duhovne službe: t.j. priječio im je sv. misu govoriti i vjenčavati; a katolicima, da ne prisustvuju misi u Dragočaju, htijuć, da to obavljaju u Trnu, kamo oni nijesu mogli ići, jer je bio most na Vrbasu razoren. Tri su fermana izdana na sarajevskoga mullu, da stane na put ovome neposlušniku, i to u ljetu 1675., 1677. i 1680., i više pašinskih bujruntija u god. 1671. i 1672. nu on je i dalje nekažnjeno globio i progonio. Po tome je posve naravno bilo, da su braća jedva mogla naplaćati globa i poiskivanja, ter je gvardijan fra Matija Fojničanin morao dana 29. studenoga 1678. pozajmiti od Hametbega Haščibegića iz Sarajeva 10.000 jaspri, obvezav se plaćat petnaest postotaka godišnjih kamata. Na ovoga istoga fra Matiju svaljuju krivnju svi domaći Ijetopisci, što je zaveden džu1us, to jest: redovito uplaćivanje od 1300 groša veziru, a isto toliko mulli, uz neke stalne darove u Živežu, za slobodno vršenje službe Božje. Ovo se dogo­dilo ovako: spomenuti fra Matija bivši negdje župnikom, naredio bi nedjeljom misu,   a kada bi se narod na urečenome mjestu skupio, on bi ga poveo u zabitniji kraj i tamo sv. misu govorio. To upane Turcima u oči i potvore ga, da on tamo radi i moli za izgibiju Turaka, ter stvar dogje pred mullu i vezira, a ovi ne videći nikakve opasnosti po njihovu vladu u tome činu, a da i tu­žiteljem udovolje, sebi pako u kesu natjeraju, odrede, da franjevci svake godine ovaj da-njak uplaćuju, a oni da će im izdavati služ­bene dozvole, kako mogu slobodno vršiti svoje bogoslužje. U tu svrhu propisan je stalni obred, a taj glasi: Tri gvardijana (sutješki, fojnicki i kreševski) igju pred vezira u redovničkoj haljini, s visokim i oblim kožnatim kapama na glavi, kao što su nosile delije. Naprijed stupa fojnički gvardijan noseći Fati Mehmeda list Ahdnamu i važnije fermane u kožnatom toku, a za  njim druga dva noseći svaki po voštenu svijeću od po oke ili bar od litre, a za njima sluge nose jednog odrta ovna sa pozlaćenim jabukama na rogovima, glavu sladora (šećera) od dvije oke, a na pladnju dvanaest hljebova i toliko safuna. Vezir pregledavši fermane, uzme džulus i darove, pokrije gvardijane binjišima i davši im na to bujruntiju otpusti ih. Od vezira bi otišli ćehaji, pa uručivši mu njegov dio novca, osam hljebova i osam safuna, a čauslar-agi 25 groša, dajuć lokmanima i drugim poslužnicima nešto u novcu. Uz iste je obrede predavan džulus i novomu mulli, i to koliko bi god puta došli ili dobili potvrdu u službi. Spočetka su ovaj trošak dijelili samostani na tri jednaka dijela, nu malo kasnije fojnički preuzeo je 600 groša, dakle blizu polovicu svega, a to je odsele bio najteži teret, koji će ubijati svaki procvat i polet kako cijele redodržave, tako napose ovoga samostana. To je trajalo sve do dolaska Omer paše (1850). Najviše vlasti u Bosni, naprtivši franjevcima tako težak danjak proti svakome pravu i uzprkos svim sultanskim povla­sticama, znale su ih kadkad uzet i u zaštitu, ma bilo ona i skupo plaćena. Tako riješiše (1680.) jednoga franjevca potvore, da je dočekao nekog čovjeka na putu te mu oteo mijeh vina i masla. Neke oprostiše od progona radi tobože našasta blaga u zemlji, te radi jednog djeteta pod zidom mrtva našasta; na­pokon proglasiše ih pravima na potvori, da su dogragjujući crkvu i samostan malo primakli mimo propisane im mjere, te da nijesu kucali zvonom niti su općinskog puta u ogradu uzeli.Tomu su pridolazile i druge bijede; Hamid basa izvede nekakvo nasilje proti samotnu gvardijanu; base su stale mećati ucjenu na samostanske starješine, kada bi se braća iz proševine po­vraćala, te su silom obijali kućna vrata. A to ih sve u toliki dug uvali, da su bili prisiljeni g. 1682. zatvoriti samostan i musafirhanu. Ovdale su pošli u sela i druge župe, a svagdje im se branilo misu govoriti i putovati, dok se ne bi dalo novaca ili inih darova, neki se tevtiš (pregledač) Mustafa-beg  usudi staviti na crkve u Fojnici, Sutjeskoj i Visokom svoj pečat, da tako zatvorene ostanu. A da se onaki operu, izmisliše, da fra­njevci evangjelje uče po muslimanskim ulicama i kupe svijet po brdima. Kao da su se g. 1686. fojnički franjevci onoga duga odu­žili, jer je onoga ljeta gvardijan fra Stjepan, koga kadija naziva „čudom svoga naroda“, povratio dužnih 53.678 jaspri, koje je du­govao nekome Redžepu, koji je umro u Budimu, davši ih nje­govoj ženi Fatimi, na ruke njezina oca Smahil efendije. Već slijedeće godine biše braća primorana boljom daskom prekriti crkvu, jer je prvašnja bila propala, a to je opet iziskivalo ogromne troškove. Ove iste godine (1687.) iseliše se franjevci iz Rame i odoše u Cetinu, smjestivši se konačno u Sinju, kamo odnesoše i čudotvornu Bogorodičinu sliku. Mi nećemo ovdje ponavljati na tanko ovoga znamenitoga dogagjaja, upućujuć štioce na „Uspo­mene o Rami“; ali ne možemo prešutiti posljedice ovoga čina za ovaj samostan. Ponajprije se bijeg Ramske braće upisa i na teret ovdašnjih im drugova, pak odmah ovi biše potvoreni, da se je Ramski gvardijan potajno povratio i svoje jednovjerce nagovarao na bježaniju, pak da je i u Fojnicu dolazio u tome poslu. Vezir Usein paša povjerova ovoj objedi, ter posla mubašira (povjerenik) Osman-agu do kadije Belul efendije, da oba stvar izvide. Katolici se složno izjave, da je to sve prijesna laž, a za gvardijana biše dobri muslimani: Mustafaga, Ahmedćatić efendija, Alija Čelebija Livnjanin, Smahil efendija, Mehmedbeg Kurtagić i svi ostali. Riješivši se te potvore, napade ih neki Kasum spahija radi duga Ramskih franjevaca, te uze iste godine od fojničkoga gvardijana 30 oka bakra, nekoliko ovaca, zatim nešto sira i masla; što nam je znak, da već nijesu imali ni probijene pare u samostanu. Ovim se ipak nije mogao rečeni dug utrnuli, već se je to i više godina potezalo po sudovima. U naknadu ovoga troška redodržava ustupi Ramu i njezine župe tajničkomu samostanu, a na taj se način poveća djelokrug ov­dašnje braće Ramom, Skopljem, Duvnom i Livnom, koje ćemo odsele uzimat u obzir, kada  se bude govorilo o zgodama i nezgodama samostanskoga područja.

Megjutim je rat megju Turskom i Austrijom bio u naj­većem jeku. I radi toga se sva krivnja obarala na nude franjevce i katolike, te su svaki dan gledali, kada će ih povesti na vješala. God. 1690. u proljeće pomori oganj (tuphus) mlogi svijet, mraz pade na žita i nasta grozni glad. Narod je bio prinužden, da jede ljeskovu rehu, koru od drveća, vinovu lozu, paščad i mačke. Franjevci davaše ubogima, ali čim bi se najeli, to bi i umrli. Siromaš isprodava kuće, pokućstvo, zemlje, sugje i haljine. Tom prilikom ljetopisac fra Stjepan Margetić kupi od Šabazovića i Mezetovića livadu Drin, koja se prije ni po koje novce nije mogla kupiti. A da bude čaša nevolja prepunjena, nasta i kuga, koja uz rat i glad opustoši ovu pokrajinu. Pa i u tako jadnim okolnostima morali su se domaći franjevci nagoditi s Kasumom spahijom radi ramskoga duga dati mu 1700 groša, a počem je i god. 1761. jedan mletački dukat iznosio 4 turskih groša, možemo sigurno računati, da je ukupna svota duga tada iznosila preko 500 cekina, osim sutbenih i parbenih troškova, svakako ogromna svota, koju su jedva podmirili. Osim toga je i neki mubašir, koji je bio došao da pregleda franjevačke gragjevine, uzeo silu novaca od gvar­dijana. Srećom ga prifužiše kadiji, a ovaj ga natjera, da sve to povrati kao nepravedno uzeti novac. Kako su u hitnji i crkva i samostan tu nedavno popra­vljani i prekrivani, svuda se je opazilo, da sve propada i prijeti potpunim rasulom; stoga se je dne 27. siječnja 1693. držalo samostansko vijeće, kojemu je predsjedao o. Marko Dobretić, a u prisutnosti vijećnika: fra Augustina Jajčanina, fra Andrije i fra Ambrože Kotoraka, fra Nikole Kozarčanina, fra Tome Majdančije i fra Bernardina Dobretića, na kojoj uzimavši u obzir „kako je izagnjio krov na crkvi i na svoj kući, staviše pomlju, žeiju i svu svoju moć, da se siječe materijal, koji je za potrebu kući, ako bude Božija volja, a od gospode dopuštenje.“ Kao da nijesu za to dugo moljakali, jer sami vezir Mehmed paša i sarajevski mulla izdadoše izviješće, da je našim mučenicima velika i neugodna nužda da na novo pokriju svoje kukavne zgrade i da ništa ne stoji na putu carskoj milosti. U to isto vrijeme stiže opet pećki patrijarh s novim opra­vama, tražeći, da franjevci potpanu pod njegovu vjersku vlast, a katolici da mu redovito plaćaju pristojbe, kao i oni njegova obreda. Ogorčeno se je vodila s obe strane ova parnica u Sarajevu; katoličku su stranku zastupali: fra Ivan Kamengragjanin, namjestnik biskupov, i Franjo Stjepanović. Ali kada se nije mogla stvar ovdje dokončati, obe stanke prizvaše u Carigrad, kamo se zaputi fra Stjepan Margetić, fojnički gvardijan, s njime Filip Brnjaković, najznamenitiji plemić i trgovac u Bosni. Polazeći gvardijan morade zatvoriti samostan i ključ ostaviti kod kmeta u Selakovićima, dok se s puta ne povrati, a dotle je isposlovao zabranu, da drugi u samostan ne dolaze. Ovom je prilikom isti namjeravao isprositi, na temelju službenih dokaza, i sultanovu dozvolu za obnovu samostana, što mu je za rukom i pošlo, kao što se vidi iz gornjega natpisa. I kada se je vratio kući, te samostan otvorio, muslimani su kao slijepi ovamo napadali. Nekakvi bi lokmadžije dolazili i štošta zahtjevali. Neki su tražili dijela u onom, što bi franjevci naprosili, tražili bi odjela i pila, sami pako kadije tovarili su na ove mirne ljude sve moguće danjke. Neki emin Mustafa uzeo je novce za maslo, što mu vezir i njegov ćehaja ozbiljno predbaci, nu da li je to vratio, ne zna se. Dok su tako slabo stajale naše stvari, sine nam nada bolje budućnosti. Nakon nekoliko sjajnih pobjeda održanih nad tur­skom silom provali (1697.) princ Eugen Savojski sa lakim ko­njaništvom i pješadijom u Bosnu, ter časkom spade do Sarajeva, zapali ga i na brzu se ruku vrati natrag, a za njim povrvi gotovo sve, što mu je bilo na putu, imenito iz Visokog, Zenice, Žepča, Maglaja i Dervente. Za ovim se povedoše najnapučenije župe kraj Save i Une, pa tako nestade župničkih stanova, koji su pripadali ovomu samostanu, imenito onih u: Kozarcu, Ljubiji, Dragutinji, Lijevču i Vodičevu. S narodom su se iselili i njihovi župnici, jer su i oni potpomagali kršćanske čete, osobito fra Andrija Vojnović, župnik u Vodičevu (kraj Volara), pak je bio kao takav predložen za nagradu samom cesarskom dvoru. Ovaj samostan i veći dio njegova područja bijaše: udaljen od puta, kojim su prolazile cesarske čete, a buduć u tim predjelima muslimani bili u većem broju, nijesu ni mogli katolici slijediti svoje braće preko Save, da nasele Slavoniju, iz koje su Turci bili otprtljali. A to je donekle bila i sreća po kršćanstvo, jer inače bi Bosna opustila, a katolička crkva ne bi zadržala ugledna položaja, kako ga danas i uz sve statističke okolnosti zauzima. Kao što smo vidili, tekom ovoga stoljeća fojnički je sa­mostan dopro do velike znamenitosti i ugleda u cijeloj redodržavi. Već pri koncu XVI. vijeka ovdje je stolovao biskup fra Franjo Baličević, premda rogjen u Ričicama, selu župe sutješke; a poslije njega su stanovali biskupi Matković, Ivković i Mrnjavćić, dapače su ova dva zadnja bila rodom iz Fojnice. Pa kako biskupi, tako su većim dijelom i provincijali ovdje boravili, a uz njih mnogi ugledni muževi, pak je i mogao fra Pavao Rovinjanin u svome putopisu isporediti ovaj samostan s onim sv. Frane u Zadru, i nazvati ga glavnim samostanom ove redodržave. I okolnost, da su ovdje sačuvani najznamenitiji fermani, na broju preko stotine, zatim koja tisuća turskih službenih spisa, svjedoči, da je ovdje bila redodržavna pismohrana, te je upravo nenaknadiva šteta, što je požar od god. 1564. uništio samostan i s njime bogatu knjižnicu. S njim je sažgano bilo i Časno tijelo o. fra Angjela Zvjezdovića, koje se je dotle cjelokupno održalo. Ako je ovo mjesto bilo važno za bosansku redodržavu, i dapače za kršćanstvo u Bosni, kako to ističe biskup Benlić u spomenutom otvorenom listu: onda možemo zaključiti, kako je ovaj samostan, kraj svih svojih neudobnosti, bio mio onima, koji su u njem obukli redovničko odijelo i želiii tu završiti svoj mukotrpni život; napose kako je bio častan za sve stanovništvo katoličke vjere rasuto po župama s lijeve obale Bosne, sudeći po veiedušju, kojim je u pomoć priticalo svaki put, kada je trebalo oslobodit samostan duga i globa, te popraviti krov i zidove. Prema njegovu glasu i ugledu u njemu je cvala i redov­nička stega u svoj svojoj čistoći i strogosti. To nam svjedoče službeni posjetitelji, imenito god. 1630. barski nadbiskup Petar Massarechi, god. 1640. fra Pavao iz Rovinja, a god. 1708. Fra fvan de Vietri, posjetivši prvi kao povjerenik sv. Stolice, a druga dva kao povjerenici vrhovne uprave reda. Imenito zadnji ističe, kako franjevci u Fojnici lijepo mole i pjevaju u crkvi, da svakoga zanose na ljubav prama Bogu, dotle, da ih i sami muslimani veoma cijene, zovući ih k svojim bolesnicima. Zajed­nički život, a po tom i zavjet siromaštva, pravilno se je vršio, ter su pojedina braća dobivala stvari u naravi, kao: sukno, čizme, firale, habite, rubeninu i ostalo. Župnici su ovamo slali cijelu svoju prištednju do zadnje jasprice, a to svakom prigodom i u svako doba. Njihovi su prinosi bili gotovo jedini izvor sa­mostanskog dohotka, iznimivši misne namjene i nešto milostinje, koju bi u crkvi sabirali, kao što nam svjedoče samostanski za­pisnici prihoda i razhoda, do danas učuvani. Po tom bi rekli, da nijesu obragjivali zemljišta, osim nekih vrtova. Tim većma obragjivali su crkvenu književnost. Dva sveska pisanih „homilija“, koje posjeduje u rukopisu samostanska knjiž­nica, a potječu iz prve polovice XVII. vijeka, dokazom su dušev­noga rada članova ove redovničke općine. To još potvrgjuju vrlo brojni rukopisi, što se i sada čuvaju u knjižnici. Pri koncu ovoga stoljeća istače se i na tom polju poznati nam o. Margetić, koji je tiskao svoja djela slijedećeg vijeka, ali su jamačno bila pisana nešto prije, dok se nije i sam dao na teže poslove. I fojnički ljetopis, kao i oni Margitićev, plod su baš ove dobe, gojeći „bosančicu“ kao svoju najmiliju baštinu. Baveć se ovako knjigom u samostanu, a donekle i na župi, imali su nemal svi u svojim ćelijama dobrovoljne učenike, koje su učili čitati i pisati, pak su i mogli širiti nabožne knjige u puk; a stoga ih je trebalo čas po čas i pretiskavati, jer su ih svuda tražili i svuda bila rasprostranjena naobrazba. Kako se vidi iz samostanskih zapisnika, hrana im je bila vrlo jednostavna: pšenica, ovčije meso, pirinč i riba. Papar bijaše jedina primjesa, od pića pako trošilo se vino i nešto malo rakije; dočim za kahvu, slador i duhan nijesu ni znali. Za ko­lače su kupovali šafran, koje bi zvali paprenjacima, a pravili bi se od meda i brašna. Crkva je bila bogata srebrarijom: posjetitelji su se divili mjesnim kaležima, križevima, svjetiljkama, kadionicama i svijeć­njacima, kao i danas. Ove su dragocijenosti više puta bili pri tnorani založiti vjerovnicima, pa su mnoge tako i prešle u druge ruke. I druge katoličke općine pomagale su ovu crkvu, kao: Sarajevo, Biograd i Olovo. Voda potrebita za ovaj samostan dovedena je bila na dr­vene i zemljane čunjke ispod Grada. Ovog vijeka često su vo-'gjene parnice radi smetanja vode, i svaki je put dokazano ne­osporivo pravo na istu vodu, kao god. 1669. u studenom, štetovavši pri tome 6.920 jaspri, a daljnjih 19.295 potroši se, dok je nanovo dovedena. I život katolika bosanskih uopće, a fojničkih napose, bijaše uzoran, hvaleć uticaj mjesnih franjevaca. Spomenuti nam po­sjetitelj fra Ivan de Vietri pripovijeda, kako se nije tada megju njima mogla čuti psovka niti bludni grijesi, dapače nije bilo kod njih ni ljubakanja (ašikovanja), niti igara i pjesama, već se njihovo pjevanje sastojalo iz nabožnih ili povjesnih popjevaka (ove valjda uz gusle). Vanrednu su čast iskazivali svećenicima, pak je on želio, da katolici u Italiji onoliko štuju moći svetih, koliko oni cijene misno ruho, i kad bi onoliko častili svoje bi­skupe, koliko ovi vodu, kojom svećenici pri sv. misi prste peru. Redovito su pred misnicima ustali i stali, a negda i kleknuli, da prime blagoslov. Njihov život uopće isporegjuje sa životom prvih kršćana. Postove preko cijele godine, zatim korizmu, petke i subote postili su o kruhu, zelju i sočivu, ne upotrebljujuć osim soli nikakve druge začine. Župnici su bili vrlo zaposleni; živjeli od dobrovoljne mi­lostinje, koju su rado dijelili s onima u samostanu. A ovi su bili na oči živi mrtvaci stojeć u tijesnim i mračnim ćelijama. Našao je megju njima mnoge hrome i osakaćene od pretrp­ljenih turskih udaraca, mnoge posute ranama, a neke davno na postelju oborene od kojekakva zlostavljanja; a sve to okrunjuje izjavom: „Nema pedlja zemlje u ovim pokrajinama, koji nije nakvašen krvlju i suzama nebogih franjevaca“. Ovakih je muče­nika zacijelo našao i u Fojnici, gdje je zatekao 18 svećenika, većinom iznemoglih. Ovo svoje izvješće zaključuje riječima: „Ispovijedam istinu, da sam u ovom kratkom spisu uskratio mnogu pohvalu, koju dugujem onim redovnicima, da me tko ne obijedi sa pristranosti. Velim samo, da jedini Bog i onaj, koji je bio u onim krajevima, može pojmiti znoj, što se cijedi s čela redovnicima sv. Franje“.

Dobro došli na službenu web. stranicu Franjevačkog samostana Duha Svetoga u Fojnici. Cilj nam je pružiti potrebne informacije našim vjernicima i svim ljudima dobre volje. Svim posjetiteljima želimo Mir i Dobro!

Radno vrijeme Muzeja samostana u Fojnici: Ponedjeljak, utorak, srijeda, četvrtak, petak i subota - od 10:00 do 16:00 sati. Cijena ulaza: 5,00 KM. Djeca, studenti i umirovljenici - popust. Izvan radnog vremena posjetitelje primamo po prethodnoj najavi, br. mob. +387(0) 62 991 690, +387(0) 63 111 540 i +387 (0) 63 338 606 / Dobrodošli!

--------------------------------

Working hours of the Museum: Mondey, Tuesday, Wednesday, Thursday, Friday and Saturday - 10:00  – 16:00. Ticket prices: 5,00 KM. Discount for children, students and retirees./ Welcome!

Nema događanja
Prosinac 2018
P U S Č P S N
1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31
You must have the Adobe Flash Player installed to view this player.

MEĐUNARODNI DAN MUZEJA I EUROPSKA NOĆ MUZEJA, Fojnica, 18. 5. 2'016. - FTV

DUHOVI, 15. 5. 2016. - TV KISS

PRVA PRIČEST, 8. 5. 2016. - TV KISS

BIBLIOTEKA FOJNIČKOG SAMOSTANA OTVARA VRATA ČITAOCIMA, 12. 03. 2016., Federacija plus - FTV

FRAMA Fojnica: Neka pjeva svaki stvor (Framafest 2015.)

FRAMA Fojnica: 15. obljetnica (Mile Belojica)

IN MEMORIAM: pok. Fra Tomislav Trogrlić Šitum - TV KISS

JA SAM MUZEJ - 04. 08. 2015., Fra Nikica Vujica

USAID ULOŽIO PREKO 100.000 KM U SUSTAV GRIJANJA SAMOSTANA I MUZEJA U FOJNICI, 18. prosinac 2014.g. - TV KISS

OBNOVLJEN FRANJEVAČKI MUZEJ U FOJNICI, 27. svibanj 2014.g. - Al Jazeera Balkans

PREDSJEDNIK VLADE RH ZORAN MILANOVIĆ DANAS OTVORIO OBNOVLJENI SAMOSTANSKI MUZEJ U FOJNICI, 27. svibnja. 2015.g. - TV KISS

NAKON ČETRNAEST GODINA OBNOVLJEN FRANJEVAČKI MUZEJ U FOJNICI, 28. svibanj 2014.g. - RSE Balkan

OTVOREN MUZEJ FRANJEVAČKOG SAMOSTANA DUHA SVETOGA U FOJNICI, 27. svibanj 2014.g. - FTV

SVEČANO OTVOREN MUZEJ FRANJEVAČKOG SAMOSTANA U FOJNICI, 27. svibanj 2014.g. - Kanal 6

LA VERNA: DOBROVOLJNO DARIVANJE KRVI, 8. ožujak 2014.g. - TV KISS

FSR i FRAMA FOJNICA, 11. prosinac 2013.g. - TV KISS

FRA AUGUSTIN MILETIĆ, biskup, AKADEMIJA, 9. svibanj 2013.g. - TV KISS

550-ta OBLJETNICA AHDNAME, 15. svibnja 2013.g. - TV VISOKO

550-ta OBLJETNICA AHDNAME, 15. svibanj 2013.g. - TV KISS 

FOJNIČKI FRATRI, 27. svibanj 2013.g. - Al Jazeera Balkans

BOSANSKI FRANJEVCI PONOSNI ČUVARI AHDNAME, 23. svibanj 2013.g. - Al Jazeera Balkans

PROSLAVA DUHOVA, 14. lipanj 2011.g. - TV KISS

FRA NENAD DUJIĆ, maestro, AKADEMIJA, 25. listopad 2011.g. - TV KISS

FOJNIČKI GRBOVNIK, 11. studeni 2011.g. - TV KISS

OTVORENA IZLOŽBA "SARAJEVSKI ATENTAT 1914.g. I PRVI SVJETSKI RAT U ARHIVU SAMOSTANA FOJNICA", 18. ožujak 2014.g. - TV KISS 

U FOJNIČKOM SAMOSTANU IZLOŽENA SKULPTURA "POSLJEDNJA VEČERA" AUTORA ZVONIMIRA MIHANOVIĆA, 11. travanj 2014.g. -TV KISS

JEDINSTVENA IZLOŽBA NAMIJENJENA SLIJEPIM I SLABOVIDNIM OSOBAMA, 31. siječanj 2015.g. - FTV

30. SIJEČNJA NOĆ MUZEJA OBILJEŽENA I U SAMOSTANU U FOJNICI, 2. veljača 2015.g. - TV KISS

FOJNICA: NAJAVA PRIJENOSA MISE NA HRT-u, 2. ožujka 2012.g. - TV KISS

PUČKE MISIJE U FOJNICI, 9. lipanj 2011.g. - TV KISS

ZUPA I SAMOSTAN FOJNICA, 2.4.2011., FTV

FOJNICA: FRANJEVAČKI SAMOSTAN BOSNIENHILFE, 2. travanj 2012.g. - TV KISS

ZLATNA MISA FRA TVRTKA GUJIĆA, 18. srpanj 2012.g. - TV KISS

FOJNICA: PRVI FRANJEVAČKI MARŠ U BiH, 28. srpanj 2011.g. - TV KISS

FOJNICA, SULEJMAN TIHIĆ: "FRANJEVAČKI SAMOSTAN U FOJNICI JE ZAJEDNIČKO DOBRO SVIH NARODA U BiH", 8. lipanj 2011.g. - SDA BiH

ŽIVE JASLICE U FOJNICI, 31. prosinac 2012.g. - TV KISS

SAMOSTANSKA CRKVA U FOJNICI: KOLAUDACIJA OBNOVLJENIH ORGULJA, 10. listopad 2012.g. - TV KISS

MEĐUNARODNI DAN MUZEJA I EUROPSKA NOĆ MUZEJA, Fojnica, 18. 5. 2'016. - FTV

DUHOVI, 15. 5. 2016. - TV KISS

PRVA PRIČEST, 8. 5. 2016. - TV KISS

BIBLIOTEKA FOJNIČKOG SAMOSTANA OTVARA VRATA ČITAOCIMA, 12. 03. 2016., Federacija plus - FTV

FRAMA Fojnica: Neka pjeva svaki stvor (Framafest 2015.)

FRAMA Fojnica: 15. obljetnica (Mile Belojica)

IN MEMORIAM: pok. Fra Tomislav Trogrlić Šitum - TV KISS

JA SAM MUZEJ - 04. 08. 2015., Fra Nikica Vujica

USAID ULOŽIO PREKO 100.000 KM U SUSTAV GRIJANJA SAMOSTANA I MUZEJA U FOJNICI, 18. prosinac 2014.g. - TV KISS

OBNOVLJEN FRANJEVAČKI MUZEJ U FOJNICI, 27. svibanj 2014.g. - Al Jazeera Balkans

PREDSJEDNIK VLADE RH ZORAN MILANOVIĆ DANAS OTVORIO OBNOVLJENI SAMOSTANSKI MUZEJ U FOJNICI, 27. svibnja. 2015.g. - TV KISS

NAKON ČETRNAEST GODINA OBNOVLJEN FRANJEVAČKI MUZEJ U FOJNICI, 28. svibanj 2014.g. - RSE Balkan

OTVOREN MUZEJ FRANJEVAČKOG SAMOSTANA DUHA SVETOGA U FOJNICI, 27. svibanj 2014.g. - FTV

SVEČANO OTVOREN MUZEJ FRANJEVAČKOG SAMOSTANA U FOJNICI, 27. svibanj 2014.g. - Kanal 6

LA VERNA: DOBROVOLJNO DARIVANJE KRVI, 8. ožujak 2014.g. - TV KISS

FSR i FRAMA FOJNICA, 11. prosinac 2013.g. - TV KISS

FRA AUGUSTIN MILETIĆ, biskup, AKADEMIJA, 9. svibanj 2013.g. - TV KISS

550-ta OBLJETNICA AHDNAME, 15. svibnja 2013.g. - TV VISOKO

550-ta OBLJETNICA AHDNAME, 15. svibanj 2013.g. - TV KISS 

FOJNIČKI FRATRI, 27. svibanj 2013.g. - Al Jazeera Balkans

BOSANSKI FRANJEVCI PONOSNI ČUVARI AHDNAME, 23. svibanj 2013.g. - Al Jazeera Balkans

PROSLAVA DUHOVA, 14. lipanj 2011.g. - TV KISS

FRA NENAD DUJIĆ, maestro, AKADEMIJA, 25. listopad 2011.g. - TV KISS

FOJNIČKI GRBOVNIK, 11. studeni 2011.g. - TV KISS

OTVORENA IZLOŽBA "SARAJEVSKI ATENTAT 1914.g. I PRVI SVJETSKI RAT U ARHIVU SAMOSTANA FOJNICA", 18. ožujak 2014.g. - TV KISS 

U FOJNIČKOM SAMOSTANU IZLOŽENA SKULPTURA "POSLJEDNJA VEČERA" AUTORA ZVONIMIRA MIHANOVIĆA, 11. travanj 2014.g. -TV KISS

JEDINSTVENA IZLOŽBA NAMIJENJENA SLIJEPIM I SLABOVIDNIM OSOBAMA, 31. siječanj 2015.g. - FTV

30. SIJEČNJA NOĆ MUZEJA OBILJEŽENA I U SAMOSTANU U FOJNICI, 2. veljača 2015.g. - TV KISS

FOJNICA: NAJAVA PRIJENOSA MISE NA HRT-u, 2. ožujka 2012.g. - TV KISS

PUČKE MISIJE U FOJNICI, 9. lipanj 2011.g. - TV KISS

ZUPA I SAMOSTAN FOJNICA, 2.4.2011., FTV

FOJNICA: FRANJEVAČKI SAMOSTAN BOSNIENHILFE, 2. travanj 2012.g. - TV KISS

ZLATNA MISA FRA TVRTKA GUJIĆA, 18. srpanj 2012.g. - TV KISS

FOJNICA: PRVI FRANJEVAČKI MARŠ U BiH, 28. srpanj 2011.g. - TV KISS

FOJNICA, SULEJMAN TIHIĆ: "FRANJEVAČKI SAMOSTAN U FOJNICI JE ZAJEDNIČKO DOBRO SVIH NARODA U BiH", 8. lipanj 2011.g. - SDA BiH

ŽIVE JASLICE U FOJNICI, 31. prosinac 2012.g. - TV KISS

SAMOSTANSKA CRKVA U FOJNICI: KOLAUDACIJA OBNOVLJENIH ORGULJA, 10. listopad 2012.g. - TV KISS