Patnja je dio ljudske egzistencije
Iz Knjige o Jobu
Job progovori: Nije li borba život čovjekov na zemlji i dani mu kao dani nadničara? Kao što umoran rob za hladom žudi i kao nadničar koji plaću čeka, mjeseci me jada tako zapadoše i noći su mučne meni dosuđene. Liježući pomišljam: Kad li ću ustati? A dižući se: Kad ću večer dočekati! I tako se kinjim sve dok se ne smrkne. Dani moji brže od čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade. Spomeni se: život moj samo je lahor i oko mi neće više vidjeti sreće.
Iz Prve poslanice svetog Pavla apostola Korinćanima
Braćo! Što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, ta dužnost mi je. Doista, jao meni ako evanđelje ne navješćujem. Jer ako to činim iz vlastite pobude, ide mi plaća; ako li ne iz vlastite pobude – služba je to koja mi je povjerena. Koja mi je dakle plaća? Da propovijedajući pružam evanđelje besplatno, ne služeći se svojim pravom u evanđelju. Jer premda slobodan od sviju, sam sebe svima učinih slugom da ih što više steknem. Bijah nejakima nejak da nejake steknem. Svima bijah sve da pošto – poto neke spasim. A sve činim poradi evanđelja da bih i ja bio suzajedničar u njemu.
Iz svetog evanđelja po Marku
U ono vrijeme: pošto Isus iziđe iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu. A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im. Uvečer, kad sunce zađe, donošahu pred njega sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali. Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: Svi te traže! Kaže im Isus: Hajdemo drugdje, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao! I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio.
Razmatranje
Tko nema iskustvo patnje? Svi ljudi ga imaju. Istina, svatko zlo iskusi na svoj način, ali ga iskusi. Zlo i patnja su prisutni u svijetu. Povezani su sa ljudskom egzistencijom. Oni nas prate kao životna sjena. Odakle dolaze? Od čovjeka? Od Boga? Zlo je trajni čovjekov upitnik. Pitanje je to vjernika i nevjernika. To je iskonsko pitanje. Nad zlom i patnjom razmatrali su proroci i filozofi, razmatraju sve religije i svjetonazori. Zlo dira naše tijelo i duh. Živimo u ovom svijetu, zajedno s drugim ljudima i tu doživljavamo fizičko i moralno zlo. Ono nije nešto izvanjsko (jest i to, ali ne samo to) nego nešto što je s nama. Zato nam je svima potrebno “krstiti se”, dokidati zlo u sebi i u svijetu. To je čežnja za spasenjem i za oslobođenjem o kojima govori sv. Pavao naglašavajući čežnju svih stvorenja i cijelog kozmosa za spasenjem.
Zlo kojem smo svi podložni naša je patnja, a zlo u kojem sami sudjelujemo postaje i naš grijeh ili pogreška. Žalost je u nama jednako prisutna kao i radost. Cijeli ovaj paradoks kojeg živimo realnost je kroz koju i u kojoj izrastamo u čovjeka. Mi se kroz patnju i bol preobražavamo, postajemo drugi ljudi. Kao da u sebi doživljavamo sukob svijeta kojeg živimo i svijeta u nama, sučeljavanje nas i svijeta. U tom se tražimo i nalazimo, odnosno gubimo. Mi se nalazimo u iskustvu patnje i zla i vlastitog poziva. Tko uspije nadvladati zlo i patnju taj doživljava unutarnji rast. Uz svu patnju i zlo teškoća je možda to što ne vidimo smisao i vrijednost toga. Zašto patnja, zašto bol? Ima li patnja smisla? Sama u sebi očito nema. Samo kroz ljubav patnja može dobiti smisao i otvoriti čovjeka prema Bogu. Čovjek kroz nju postaje svjestan samoga sebe i svoje krhkosti. Razumjeti činjenicu postojanosti zla ne znači i razumijevanje njegovog smisla. Kao da se unutar svakog čovjeka skriva neka divlja zvijer koju treba pripitomiti. Lomimo se u tom unutarnjem pripitomljavanju i nutarnjem otvaranju. Da smo pitomiji sigurno bi barem manje imali unutarnjih patnja ili bi bili puno snažniji za podnošenje i nošenje svih teškoća koje proizlaze iz naše strukture.
Možemo li se osloboditi zla? To je i Jobovo pitanje. Patnja je enigma u samoj sebi. Patnja i zlo su misterij koji se nikako ne mogu miriti s Bogom ljubavi i dobrote. Međutim, kad se u patnji otkrije neki smisao ona postaje obnoviteljska. Tada patnja otvara vrata nečem novom. Vjera ne uklanja patnju, ali ju čini podnošljivom. Vjera daje mogućnost izlaska iz “ovog svijeta”, a time i izlaska iz patnje i boli. Isus, on daje smisao patnji i boli. Njegova ljubav sve okreće. Ako se čovjek ne preporodi bit će nosilac zla i patnje. Patnja sve nas polagano mrvi u našem egoizmu i umišljenosti. Patnja nas prizemljuje da postanemo svjesni i one druge, donje, strane čovjekova bića. Bez unutarnjeg oslobođenja nema ni preporođenja. Naše ljudsko spasenje nije u tome što ćemo biti bez grijeha, nego u oproštenju našeg zla, u izbavljenju od zla. To je Isus učinio za sve nas. To je njegova Vesela vijest koju je svojom osobom i riječju navijestio ljudskom rodu. On nam oprašta i izbavlja nas od zla. Njegov je princip i stav ovaj: što je više ljubavi u svijetu manje je zla. Zlo se dokida ljubavlju i dobrotom.
Patnja je dio ljudske i kršćanske egzistencije. A vjera bez križa bila bi utopija, ali isto tako bi križ bez uskrsnuća bio besmisao. Nema dvojbe da se protiv boli i patnje treba boriti, ali ne kao protiv prokletstva nego kao protiv manjkavosti u našoj egzistenciji. Da li su patnja i bol ono što nas razbija u našem egoizmu? Tako su je vidjeli neki učitelji. Oni su patnju doživljavali kao čekić koji razbija koru oraha da bi se došlo do ploda. Istina, životno je to teško prihvatiti. Nikakva nas ideologija ili misao neće osloboditi od boli i patnje. Oni su svakodnevna stvarnost koju treba osmišljeno živjeti. A osmišljeno se živi život koji je prožet ljubavlju. Ljubiti i činiti dobro može se i u patnji i boli. Kolike je ljude patnja preporodila i oplemenila?! Istina, patnja je misterij svijeta kao što je i zlo, ali ju je s vjerom u Boga i vječni život moguće živjeti osmišljeno i uzdignute glave.
Jedan biskup priča kako je jednom posjetio bolesnike u jednoj bolnici. Kad je došao do jednog starijeg čovjeka koji je ležao na krevetu, taj ga čvrsto uhvati za ruku i upita: "Zašto Bog dopušta da patimo?" Biskup je rekao da je bio malo zatečen tim pitanjem i malo smeten pri pokušaju odgovora. Ali, ipak je starca uhvatio za obe ruke i rekao: "Dobri čovječe, ja to ne znam. Znam samo da Bog suosjeća." Tada je stari čovjek zaplakao i zahvalio se. Jedno vrlo rašireno mišljenje kaže da je patnja cijena naše slobode. Ipak ne može biti da je naša sloboda jedini odgovor na pitanje o ljudskoj patnji. Naša sloboda nije apsolutna i neograničena. Filozof Sartr kaže: "Ako je čovjek sasvim slobodan tada Bog nije svemoguć." I mi kršćani kažemo da naša sloboda ovisi od Bogu. Mi smo sigurno odgovorni za naša djela, i u tom smislu naša patnja ima veze s našom slobodom, ali jer je ta sloboda ograničena ona ipak ne može biti zadnji odgovor na pitanje o patnji.
Jedno mišljenje kaže da nam Bog pripušta slobodu da bi sazreli u kušnji. Jedan slijepac kaže: Ja i u svojoj sljepoći dobro vidim i zahvaljujem Bogu za to. Ipak teolog Rahner kaže: "Mi ne možemo reći da se Bog služi patnjom samo zato da bi čovjek sazrio, jer znamo da ima mnogo patnji koje ne vode ni obraćenju, ni pobožnosti, niti ima neki pedagoški učinak. Zašto bi nas Bog na taj način odgajao? Je li on svoga Sina koji visi na križu htio tom patnjom odgojiti?" Ni to nije jedini odgovor na pitanje o patnji, iako možemo prihvatiti da je barem nekada patnja Božji način da nas zainteresira za sebe i privuče patnji, sebi, ali to nije uvijek. Izgleda ipak da je biskup dobro rekao: "Bog suosjeća s onima koji pate." On je došao na naš svijet gdje ima slijepih i nijemih, sva sila invalida i na razne načine prikraćenih, gdje se gladuje i smrzava, gdje se pravedni osuđuju i razapinju. On to sve nije htio ukloniti, već je došao biti brat siromasima i patnicima. Bog se ne može odvojiti od patnje u svijetu; teolozi kažu da ta patnja pogađa samoga Boga, Bog suosjeća. Zato patnja nije nikakav znak Božje odsutnosti, on nam je u patnji vrlo bliz.
Rahner kaže: "Ne postoji nikakvo svijetlo koje može osvijetliti ponore patnje, osim samoga Boga. Ali, kao što nam je sam Bog neshvatljiv, tako nam je neshvatljiva i patnja. Jednostavno treba prihvatiti Božju neshvatljivost bez koje on ne bi ni bio Bog. Bog, naravno, može i ublažiti i dokinuti patnju. On je Isusa uskrisio od mrtvih. Ipak jedini odgovor koga imamo o problemu smrti i patnje jest da se sa Isusom u šutljivoj ljubavi prepustimo neshvatljivom Bogu u kome se gube naša pitanja o patnji. Što znači predati se neshvatljivom, tajanstvenom Bogu? Sjetimo se Marije koja čuva riječi i o njima razmišlja u svom srcu, koje je čula od pastira. Znači da i ona nije sve znala, da je o nekim tajnama razmišljala. Sjetimo se kako ni ona ni Josip nisu razumjeli što im 12-godišnji Isus kaže u hramu. Sjetimo se kako se morala osjećati kad joj Isus u Kani kaže: "Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas." Sjetimo se kako se morala osjećati kad Isusu javljaju da mu je majka došla, a on kaže: "Tko je moja majka i moja braća?" Sjetimo se kako stoji pod križem. Sigurno je imala mnogo pitanja ali nikad nije izgubila povjerenja u svoga Sina. Ivan kaže da ni braća nisu vjerovala u Isusa, ali to isto ne kaže za majku. Rahner kaže: "Nakon svih pitanja, čovjeku ne preostaje ništa drugo, već da se prepusti tajanstvenom i neshvatljivom Bogu."
Vjerojatno nema čovjeka koji u životu nije doživio bar jednu krizu a neko nepisano pravilo kaže da ih mora biti više. Te se krize mogu pojaviti vrlo rano. Mladenačke su krize opet drugačije. Mnogo se govori o ljubavnim krizama ali i religioznim. O tim krizama govore naročito veliki obraćenici. Odrasli imaju svoje krize pa i stariji ljudi imaju svoje. Stariji ljudi u svijetu dožive naročito krizu kad vide da su se djeca razišla i pomalo se otuđila. Ima dakle, raznih kriza i iz raznih razloga.
Što je karakteristično u tim krizama? To da se tada s naročitom izrazitošću javlja pitanje: Tko sam ja? Znamo da se to pitanje javlja u mladosti kad mladi čovjek postaje svjestan samoga sebe, ali se javlja na poseban način u životnim krizama, kad stvari ne idu onako kako smo očekivali ili kako smo navikli, pa nam izgleda da smo mi sami sebi na neki način postali strani zbog čega se pitamo: tko sam zapravo ja? To je rekao i sv. Augustin kad u jednoj krizi kaže: "Postao sam sam sebi veliko pitanje." Dakako, moglo bi se dogoditi da u jednoj takvoj situaciji upitamo nekog drugog: kako me ti gledaš, što ti misliš o meni? Njegov odgovor bi nas najčešće iznenadio jer bi se pokazalo da on o nama misli drugačije nego mi sami o sebi, što naravno, ne znači da bi njegovo mišljenje bilo točno, jer i taj drugi može misliti subjektivno, i njegov sud zavisi od svih informacija o nama koje on možda nema. Zato je ipak najbolje da sami potražimo odgovor tko smo mi?
Jedan pisac priča o jednom mladom čovjeku koji je živio u Indiji i izgubio oba roditelja; oca i majku. Osjećao se osamljen i napušten. Jednog dana sjedi on u jednom hladnjaku blizu željezničke stanice, i misli ovako: "Nitko nije tako osamljen kao ja. Kad bih umro nikoga se to ne bi ticalo." Tada je počeo misliti: "Tko sam zapravo ja?" Tada mu se približi jedan Hindus, koji ga je iz prikrajka promatrao i zaključio da toga mladog čovjeka nešto muči, približi mu se i kaže: "Bit će dobro." Mladić veli: "A što to znači", pa se diže i pođe, a Hindus viknu za njim: "Imaj nadu brate. Dalek je put do nogu jednoga, a tamo svi idemo." Dalek je put do nogu jednoga, a to znači do Boga. Kršćanska nam vjera kaže da je taj Bog nogama jednoga pošao nama u susret. To su noge onoga koji veže Boga i čovjeka, čovjeka i Boga, to su noge Bogočovjeka Isusa Krista. Na njega je ukazao Ivan Krstitelj kad kaže: "Među vama stoji koga vi ne znate, on dolazi za mnom, ja nisam dostojan ni da mu odriješim sandale." Što znači to: nisam dostojan odriješiti mu sandale? To znači: što se više povjerim nadi i ljubavi, postaje mi jasnije tko sam ja. Ivan, za koga je Isus rekao da među rođenim od žene nema većega, morao je proći mnoge krize u kojima se pitao: tko sam ja zapravo? Tek je na koncu otkrio da je glas onoga koji viče u pustinji: Poravnjate put Gospodinu. Ali to je mogao reći tek onda kad je otkrio tko je Isus, kad je zapravo naslutio da u Isusovoj duši ima više Božjih darova nego u njegovoj, kad je otkrio da je Isus onaj koga su proroci prije njega navijestili, da je jaganjac koji oduzima grijehe svijeta. Što znači: poravnajte put Gospodinu? To zapravo znači: poveži se s Bogom preko Isusa Krista, tada će ti postati jasno i tko si ti i što je tvoj život. Kad postaneš jedno s Bogom, tada ćeš postati i jedno u sebi i tada ćeš naći mir. Tada ćeš shvatiti da si samo jedan glas u velikoj pustinji ovoga svijeta.
Jedna mala anegdota kaže kako je jednom mladić došao psihijatru. Imao je dugu kosu, neke vrlo široke hlače, na ruci je imao debeo prsten, a pušio je debelu cigaretu. Psihijatar ga upita: jesi li ti hipik? Ovaj veli, nisam. Kako tada objašnjavaš da si tako obučen, da imaš dugu kosu i pušiš debelu cigaretu. Mladić tada kaže: "Gospodine doktore, ja sam zato i došao k vama da ustanovite tko sam ja! Komentar te priče mogao bi biti ovaj: Tko mnogo zna taj je učen. Tko dobro pozna druge taj je mudar. A tko pozna samoga sebe taj je prosvijetljen. Da bi čovjek upoznao samoga sebe on mora ne samo znati kakav je, nego kakav bi morao biti. Ljudi često pred ogledalom pitaju: tko sam ja? Pred ogledalom onoga kakvi bi trebali biti, ljudi bi trebali pitati: tko sam ja? Pitanje tko sam ja zapravo uključuje pitanje: Tko i kakav bih ja trebao biti? / R. R.
