Blago samostana u Fojnici (piše: Fra Janko Ljubos, kustos)

Franjevački samostan Fojnica nalazi se u središnjoj Bosni, između Sarajeva i Bugojna (zračnom linijom). Gospod je Fojnicu i okolicu obdario prirodnim bogatstvima i ljepotama: plodne njive, bogate šume, obilje vode (kako pitke i ljekovite, tako čak i zlatonosne), srebro, zlato, željezna ruda, bakar, kvarc, živa, jezera i plodne ispaše za stoku. Kao takva, Fojnica je veoma rano bila poželjna za stanovanje, što potvrđuju okolne iskopine i nalazišta.

Već u desetom stoljeću u Fojnici nalazimo radnike iz raznih europskih zemalja koji su se bavili iskopavanjem ruda, u samoj Fojnici počeli s grubom preradom ruda i tako prečišćenu odvozili u svoje krajeve gdje su je finalno obrađivali. Ovi radnici dolazili su iz katoličkih zemalja i oni su tražili od crkvenih vlati da u Fojnicu pošalju katoličke svećenike. Tako su, najprije iz Dubrovnika, došli svjetovni svećenici i kratko se zadržali, zatim su došli dominikanci koji također kratko ostaju, da bi početkom 14. stoljeća došli franjevci i trajno ostali. Vjerojatno su u Fojnicu došli iz Srebrenice, a u Srebrenicu su također došli na poziv radnika rudara katolika (nedavno smo, naime, u našem arhivu pronašli Knjigu računa iz samostana u Srebrenici, što će kazati da su Srebrenica i Fojnica bili povezani i franjevačkim vezom).

Kad su franjevci stigli u Fojnicu, nastanili su se u samom naselju, na mjestu gdje su se ljudi okupljali i sviđali svoje poslove, a mjesto se zvalo Pazarnica ili Trgovišće. Tu su izgradili malu crkvu i posvetili je B.D. Mariji, također i prikladni samostan.

A na planini Zahoru, na veoma nepristupačnom mjestu, na jednoj stijeni, izgradili su oveći "samostan" gdje su se mogli na poseban način posvećivati Bogu u sabranoj molitvi, tu su mogli odgajati svoju braću, a također se i sklanjati od neprijatelja, što se pokazalo jako korisnim prilikom pada Bosne pod osmanlijsku vlast. Zidovi ovog zdanja sačuvani su do današnjih dana, točno se može vidjeti kako je zgrada izgledala, zanimljivo je da još uvijek postoji jedna drvena greda koja viri iz zida, izložena kiši i suncu! Iznad kompleksa stijena nalazi se bogat izvor vode koja se i danas u narodu zove "voda fra Anđela Zvizdovića", a samo mjesto gdje se sve ovo nalazi nosi naziv Kaštele. Danas se oko Kaštela nalaze muslimanska sela i kod muslimana postoji legenda da se u Kaštele ne smije dirati, jer bi inače na selo stigla velika kazna. Upravo 1463. godine, poslije pada Bosne, u ovu utvrdu sklonio se fra Anđeo Zvizdović sa svojom braćom franjevcima, vjerojatno su im se pridružili i fratri iz Kreševa i Kraljeve Sutjeske, a kako smo vidjeli i u ovom zadnjem ratu, kako su gradovi padali, oni koji nisu mogli pobjeći sklanjali su se u samostane i župne urede. Fra Anđeo je bio tadašnji upravitelj (kustod) Bosne kustodije i kao takav imao veliku odgovornost i za franjevačku zajednicu i za katolički puk u svojoj državi. I to smo vidjeli u zadnjem ratu: kad bi se političari sklonili na sigurna mjesta, onda je sva briga padala oko puka padala na svećenstvo! Fra Anđela su ovdje morile razne kušnje i sumnje: fra Anđele, što ćeš ti ovdje, vidiš vlast je izdala svoj narod, bili su nesložni, imali su samo neke svoje sebične ciljeve, neki su izginuli a većina pobjegla u kršćanske krajeve, idi i ti odavde, narod je pobjegao ja u šumu, ja u slobodne krajeve, stigla je tuđinska vlast i to druga vjera, a i ova Bosna – tako škrta i tako posna, brdovita, a preko Save tolike ravnice, ima tamo i biskup, tamo su i katolici... idi i ti... Poslije ovih i inih drugih kušnji u fra Anđela se počeli javljati neki drugi glasovi: da sve je to tako, ali ono tamo nije moja zemlja, ovo je moja zemlja i ovu zemlju Bog mi je povjerio da je obrađujem, i ovo ovdje je moj narod, makar sada bio po zbjegovima, šumama i pećinama, ovdje i ovaj narod su mi povjereni, a kad se nekada oslobodimo tuđina doći će i biskup, neka ga sada u Đakovu, barem tamo ćemo moći privremeno skloniti neke eventualne vrijednosti! Upravo tih dana osvojeno je i Jajce, kralj je ubijen, osmanlije su uspostavile svoju vlast i vraćajući se prema Sarajevu utaborile se ispod fra Anđelovih kaštela na polju Milodraž, u današnjoj župi Brestovsko. Fra Anđeo donese sudbonosnu odluku: političara više nema, vojska je razbijena, ali postoji još jedno moćno oružje – dijalog. Treba ga upotrijebiti, barem pokušati! I 28. svibnja 1463. godine fra Anđeo se na Milodražu susretne s Mehmedom el Fatihom – Osvajačem. Plod dijaloga jest sporazum da franjevci mogu ostati u svojoj zemlji (velika milost!), da mogu propovijedati svoju vjeru, a oni koji su izbjegli mogu se vratiti, mogu dolaziti svećenici i iz drugih zemalja ako bude potrebno i fratri mogu djelovati diljem otomanskog carstva. Zanimljivo je da se u ovom dokumentu, poznatom kao Ahdnama, koji se u originalu čuva u samostanu u Fojnici, nigdje ne spominju katolici, ali dalo bi se zaključiti da se to odnosi i na katolike, i na kraju dokumenta stoji da to važi sve dok franjevci budu pokorni, a tko će tu lojalnost prosuđivati opisano je u mnogim franjevačkim kronikama Za uspješan dogovor sultan je fra Anđela ogrnuo plaštem, original turska svila iz 15. stoljeća, koji se također i danas čuva u Fojnici.

I u ovom zadnjem ratu slušali smo teške i nepravedne napade na fra Anđela, pa su pobjegli političari žalili kako je fra Anđeo imao priliku riješiti hrvatsko pitanje u BiH, ali, eto, nije bio toliko mudar i toliko hrabar! To je zaista istina! Da je fra Anđeo tada pobjegao, katolika (Hrvata) danas u BiH ne bi bilo i tako bi to pitanje bilo riješeno. Zanimljivo je to: tko nas sve nije tjerao, izdavao, zvao, podmićivao, proganjao i, evo, još nas ima. Hvala fra Anđelu! Sjećam se, bila je 1998. godina, 500-ta obljetnica od smrti fra Anđela Zvizdovića, došao u Fojnicu i general Franjevačkog reda, došli i provincijali iz drugih provincija, bilo je i podosta vjernika iz srednje Bosne, i na kraju bogoslužja, dok idemo prema crkvi, jedan se hrvatski provincijal naglas čudi: pa zar još uvijek ovdje ima toliko Hrvata!? Mislim u sebi: eto vidiš. Fra Anđeo se s Ahdnamom vratio u Fojnicu.

U ono vrijeme uz samostan je trebalo izgraditi i posebnu sobu za putnike namjernike i one druge. Onih drugih bilo je više i bili su češći gosti, a samostan je bio uz prolazni put, i kad fratri tu više nisu mogli opstati, premjestiše se na uzvišicu iznad Fojnice, na brdo Križ, u gustoj šumi zakopaše temelje novoga samostana, gdje on i danas postoji. Zbilo se to 1502. godine. Kad se danas turisti dive fratrima kako su znali izabrati atraktivnu lokaciju, onda ih fra Tomislav-Šitum podsjeti da izbor lokacije smjeste u ono vrijeme i prostor i onda će dobiti drugu sliku. Godine 1524., za velikog progona, u Fojnici su porušeni i samostan i crkva. Franjevci grade nove, na istoj lokaciji i istih dimenzija. Godine 1664. u velikom požaru sve je izgorjelo, franjevci odseljavaju u Lučinu kod Jajca, tu prikupljaju novce za kazne i dozvole i tako 1668. godine useljavaju u novi samostan, a 1669. u novu crkvu. U 18. stoljeću zgrade su još obnavljane, 1801. godine nabavljene su prve orgulje u Bosni. 1830. godine crkva i samostan se obnavljaju. Godine 1863. franjevci grade novi samostan, a 1940. samostan se znatno proširuje, tijekom rata biva završen, a poslije rata u taj novi dio samostana useljava JNA i tu ostaje do 1959. Godine 1884. fratri su započeli i gradnju nove crkve, i kad su gotovo došli do kraja crkva se srušila, a onda je 1888. po projektu arhitekta Josipa Vancaša sagrađena današnja crkva. Interijer je oslikao Josip Oisner, nabavljeni su oltari iz Austrije, postaje križnog puta iz Beča, crkvena zvona, i 1896. nabavljene su orgulje tvrtke "Rieger" iz Šleske. Kroz dugi period – preko 650 godina postojanja ove institucije u ovom kraju – u ovom samostanu prikupljeni su i sačuvani mnogi predmeti od povijesnog, kulturnog i vjerskog značaja. Fojnički fratri pastorizirali su prostor uz lijevu obalu rijeke Bosne sve do Save, pa preko Banje Luke do Bihaća, Livna, Duvna, Rame i svu današnju središnju Bosnu, i što god bi vrijednoga pronašli na tim lokacijama, pohranjivali bi u Fojnici. Fojnica je bila škola za mladiće koji se spremali za svećenike, tu su bili i profesori i trebalo je nabavljati ili pak pisati knjige. U Fojnici su stanovali biskupi koji su nabavljali i ostavljali ovom samostanu knjige, crkveno posuđe i misno ruho. U Fojnici su također stanovali provincijali Bosne Srebrene pa su i njihove ostavštine završavale ovdje. Mnogi ugledni franjevci iz Fojnice po svijetu su završavali visoke škole, te vraćali se ovdje i donosili svoje blago u knjigama, rukopisima, bilješkama. Franjevci su, nadasve, završavali svoje živote i ovdje u Fojnici pa svoju baštinu ostavljali ovom samostanu. Svoje crkve, kapelice i privatne sobe opremali su umjetninama. Tako iz 18. i 19. stoljeća imamo zbirku sakralne umjetnosti od talijanskih i dalmatinskih majstora: sv. Ana i Marija, Madona s Kristom, Raspeće, sv. Juraj, sv. Andrija, Bezgrešno začeće, sv. Bono, sv. Anto Pustinjak ... U samostanu u Fojnici čuva se najstarija slika u povijesti umjetnosti u BiH. Slika je iz godine 1328., tempera na dasci, vaza sa cvijećem, talijanski slikar. Zanimljivo je kad su fratri iz Italije pošli fratrima u Fojnicu da su im ponijeli umjetničku sliku, a ne, recimo, misno vino! Uvaženi povjesničar Smail Tihić pišući o ovoj slici kaže da se upravo u 14. stoljeću slikalo ovom tehnikom i s ovim motivima. Slika je sačuvana jer su je fratri cijenili i jer je manjeg formata pa se mogla nositi, sakriti i čuvati. Također je zanimljiva drvena "Pieta", Gospa drži mrtvo tijelo svoga sina, veoma vrijedno umjetničko djelo, a kad se restaurira doći će do punog sjaja. Već u 12. stoljeću u Fojnicu dolaze zlatari iz Dubrovnika, ovdje otvaraju svoje radionice i poučavaju domaće ljude tim vještinama. Danas se u samostanu čuva bogata zbirka tih rukotvorina: crkveno posuđe, križevi, svijećnjaci koji svjedoče veliko zanatsko umijeće, a nama su posebno vrijedni jer su rađeni od fojničkog srebra i zlata, rađeni u Fojnici i uradili ih fojnički majstori. U drugu skupinu spadaju ukrasi za žene i muškarce: naušnice, prstenje, ovratnici, ukrasne toke, ježderi (ukrasi oko struka), ukosnice... Posebno mjesto zauzima Zdjelica, fojnička zlatarska radionica iz 15. stoljeća. Zbirka crkvenog ruha posebno je zastupljena u ovom samostanu, također rađena ovdje, ali dobavljana iz drugih zemalja, kao i darovi visokih crvenih i političkih dužnosnika. Etnografska zbirka vezana uz ove krajeve i vrijeme u kom je nastajala također je veoma vrijedna. Ono što je najvrednije u Fojnici je ipak arhiv ovog samostana i biblioteka. Arhiv je vrijedan jer svjedoči o stoljećima povijesti BiH, iz njega se mogu iščitavati načini života u ovim krajevima, ali i u svjetskim razmjerima, mogu se sagledati uspjesi i padovi ovog stanovništva, bolesti koje su harale ovim krajevima, pa i liječenja, gdje su opet franjevci bili prvi školovani liječnici i narodni liječnici, a dokaze su nam ostavili u svojim "ljekarušama", medicinskim vagama, mikroskopima, receptima, ljekovitom bilju, kirurškim instrumentima (kad posjetitelji vide jedna kliješta za vađenje svih zuba, onda se nasmiju)... U samostanu postoje dvije biblioteke; jedna je biblioteka novijih knjiga, to su one izdane od 1850. godine naovamo i te su knjige predviđene, kao što je bilo i prije ovoga rata, za školsku lektiru đacima, studentima, za pisanje raznih diploma i drugi istraživački rad. Što god je izlazilo u bivšoj državi i nešto vrijedilo fratri su to nabavljali. Rat je to prekinuo i tu prazninu nadamo se popuniti. Knjige sada unosimo u računalo i onda ćemo točno znati što imamo, koje je brojčano stanje, te gdje je koja knjiga točno pohranjena i kako je pronaći za korisnika. I dolazimo do onog što je vjerojatno najvrednije, a to je biblioteka starih knjiga. Računamo da ova biblioteka broji oko 10.000 naslova. Možda to i nije toliko fascinantan broj koliko teme i područja koja ova biblioteka obuhvaća, a obuhvaća ih 24: teologiju, matematiku, fiziku, kemiju, zemljopis, medicinu, jezikoslovlje, klasične pisce, civilno pravo i crkveno pravo, psihologiju, glazbu crkvenu i svjetovnu, liturgiju... i na kraju dođe "varia" – to su stare knjige koje ne spadaju niti u jednu određenu skupinu. Zanimljiva je jedna skupina od 75 knjiga koje su sve napisane rukom, prekrasnim rukopisima, a vjerojatno su ih pisali profesori za svoje potrebe kao predavači. Također jedan herbarij star oko 400 godina, pisan rukom na talijanskom jeziku i u njemu razne trave stare isto toliko godina. Neke su, naravno, ishlapjele. Iznimnog je značaja i biblija stara 400 godina, u tri velika sveska, napisana na arapskom jeziku. Zanimljiv je također jedan rječnik u dva toma, koji na osam jezika paralelno tumači određeni pojam, također iz 17. stoljeća. Imamo jedan rječnik, rijetkost u svijetu, lexici turcico-arabico-persico, napisao Meninski, izdan u Beču, 1680. godine, u četiri toma. Na žalost, nemamo prvi tom, jer kad je došla Austrija da nas "oslobodi", oslobodila nas i prvog toma ovog rječnika. Nisu ga imali pa im fratri dali za izložbu u Beču i nikada ga nisu vratili. Ovih dana mi smo preko austrijskog veleposlanstva u Sarajevu tražili da nam ga vrate, oni su odgovorili da u Beču imaju taj svezak i da nam se čude kako smo tako vrijednu knjigu mogli nekome dati, a ako smo već dali da im dostavimo dokument u kom se vidi tko ju je dao, kome i kada, pa će onda vidjeti. Mi posjedujemo originalni dokument u kom fratri 1924. godine preko Zemaljske vlade traže da se knjiga vrati, a oni odgovaraju da je nisu mogli pronaći. Vjerojatno je to tada i bilo teško pronaći, ali danas kad je sve uneseno u računalo bilo bi jednostavno ustanoviti da je to naša knjiga. Fojnički grbovnik iz 1340. godine također je raritet, premda mu se osporava godina nastanka. Zbirka knjiga koje su napisali bosanski franjevci: fra Matija Divković, fra Stipan Margetić, fra Pavo Posilović, fra Ivan Bandulović, fra Marko Dobretić, fra Ivan Ančič, fra Filip Lastrić-Oćevac, fra Jerolim Filipović, fra Lovro Bračulović, fra Josip Lipovčić, fra Augustin Milietić, biskup i drugi. Časopisi i novine: Katolički list, Vrhbosna, Vijenac, Danica Ilirska, Jugoslovenske Novine, Ilirske Narodne Novine, Neven, Obzor, Oslobođenje, Borba, Vjesnik... i drugi.

Stalni postav umjetničkih slika: Fratri, po uzoru na sv. Franju, uvijek su gajili smisao za lijepo i u tom duhu prikupljali su i umjetnine. U samostanu u Fojnici najaktivniji je bio fra Bono Šapina. Fra Bono je, naime, radio u udruženju "Dobri Pastir", družio se s umjetnicima i tako od Gabrijela Jurkića za ovaj samostan nabavio 22 ulja na raznim podlogama i 140 slika-crteža u raznim tehnikama i motivima. Marko Bagarić, nekada bio bosanski franjevac rodom iz Brestovskog, sâm se bavio slikarstvom, učio i od samog Jurkića u Livnu, otišao je u Rusiju te tako mogao putovati i po bivšoj Istočnoj Njemačkoj. Između ostalog, bavio se kupovinom slika na tom području i svoju kolekciju od 50 slika darovao ovom samostanu. I kolekciju od 100 slika koje je osobno slikao također je poklonio ovom samostanu. Fra Franjo Miletić, fra Tomislav Trogrlić, fra Augustin i Vinko Tomas, fra Janko Ljubos, fra Nikica Vujica, fra Marko Ćorić, fra Pavo Vujica, fra Mato Popović..., ovom samostanu darovali su svoje kolekcije. Dubravka Šenda-Kraljević, Mijat Tuka, Ivo Komšić, Slavica Miletić, Vjekoslava Čondrić, Božana Banduka, Raif Dizdarević..., također su među donatorima umjetnina. Od darovnice Miroslava Bilaća imamo 18 slika. Od ovih donacija, direktorica Umjetničke galerije BiH, Meliha Husedžinović, uredila je Stalni postav samostanske Galerije slika, gdje je izloženo 239 umjetničkih djela.

Današnje stanje: Problem odgovarajućeg prostora oduvijek je prisutan u svim samostanima pa tako i u Fojnici. Fra Bono Šapina je sredinom 20. stoljeća lijepo uredio muzej i biblioteku, a i arhiv je bio prilično sređen. No, zgrada je dotrajala, prokišnjavala je, zidovi popucali, podrumski i tavanski prostori bili su neiskorišteni. O sanaciji zgrade ili gradnji nove fratri su raspravljali  na mnogim svojim kapitulima i konačno je 2000. godine donesena odluka da se zgrada renovira. Kad se počelo s renoviranjem, uz savjet Federalnog ministarstva za urbanizam, vidjelo se da se nema što renovirati te smo zgradu srušili do temelja i izgradili novu. Do sredine 2003. godine zgrada je bila ozidana, pokrivena, postavljeni su prozori na vanjskim zidovima, uvedena el. energija, svi unutarnji zidovi ožbukani, a u jedan dio uvedeno podno grijanje. Do 2009. godine zgrada je završena i dio muzeja i biblioteke otvoren za posjetitelje. To je bilo svečano i službeno Otvorenje "početka otvaranja" Muzeja i knjižnice Franjevačkog samostana Duha Svetoga u Fojnici. Fratri su smatrali da je zbog velikog blaga koji posjeduju i zbog velikog interesa javnosti, bilo potrebno učiniti ovaj korak, kako bi se mogao učiniti slijedeći, a to je: osigurati uvjete za normalan rad. Muzej i knjižnica, dakle, rade prema trenutnim mogućnostima. Radno vrijeme je po dogovoru s vodičem. Posjetitelji u Muzeju i knjižnici mogu vidjeti nešto od onoga što Samostan posjeduje i što je moguće izložiti. Postavka je privremena i nije postavljena prema stručnom kriteriju. Također, može se vidjeti samostanska i župna crkva. Ponekad dođu posjetitelji izvan predviđenog vremena rada. Mi im, koliko možemo, izlazimo u susret. Drago nam je kad nas posjetitelji razumiju i svoje dolaske prethodno najave.

U narednom periodu želimo osigurati uvjete za normalan rad Muzeja i knjižnice. Budući da je blago, kojeg su fratri sa svojim narodom sačuvali, značajno za povijest Fojnice, BiH i šire regije, potrebno je da se u osiguravanju uvjeta uključe sve institucije na svim razinama vlasti u BiH. Do danas su mnogi pomogli i svima zahvaljujemo. Najviše je pomogla Vlada Republike Hrvatske, kojoj – i ovom prigodom – napose zahvaljujemo. Nadamo se da ćemo u skoro vrijeme osigurati uvjete za normalan rad Muzeja i knjižnice. Od općinskih, kantonalnih, federalnih i državnih institucija tražili smo da nam financiraju barem trojicu radnika u muzeju, kako bi posjetiteljima bili u svakom trenutku na raspolaganju. Imamo obećanja da će se i ovaj problem riješiti. Od 2009. do danas uređena je galerija slika, a djelatnici Državnog arhiva BiH dr. Andrej Rodinis i Sandra Biletić uredili su samostanski arhiv, napravili knjigu inventara i tako arhiv učinili dostupnim istraživačima. Samostanska biblioteka, po savjetu statičara i iz praktičnih razloga, postavljena je u preinačene stalaže, u prizemlju zgrade. Danas je u tijeku računalna obrada knjiga i uređenje postava minerala, oružja i etnografije. Ostaje za urediti središnji dio muzeja, sobu Ahdname, sobu fra Anđela Zvizdovića, sobu fra Augustina Miletića i drugih apostolskih vikara, sobu crkvenih predmeta i crkvenog ruha, numizmatiku, filateliju i ostalo. Za ovaj posao je urađen izvedbeni projekt, kojeg se nadamo realizirati u naredne tri-četiri godine. Samostanska crkva ima veliku kulturno-povijesnu vrijednost. Zbog toga smo, u suradnji s Ministarstvom kulture i sporta F BiH, započeli radnje za restauracijom prelijepe crkve. Prvi koraci su urađeni: predana je aplikacija za proglašenje crkve nacionalnim blagom BiH (to je učinjeno i za Samostan) – pokretno kulturno-povijesno blago je već na listi nacionalnog blaga BiH – i u tijeku je proces za konačno proglašenje; urađen je snimak postojećeg stanja crkve, a ove godine očekujemo da ćemo uraditi Izvedbeni projekt sanacije glavnih oštećenja na crkvi; također, restauratori iz Zagreba su napravili okvirni plan restauracije slikarija i crkvenih predmeta i namještaja. Ovo je veliki posao, koji dugo traje, traži strpljenja, ali je to jedini način da se sačuva izvornost, povijest, umjetnost, kultura i bogatstvo naše Fojnice i države Bosne i Hercegovine. / Fra Janko Ljubos