Povratak unatoč politici

I kad je politika više odmagala nego pomagala, u rijetko koje mjesto u Bosni se vratilo toliko Hrvata kao u Fojnicu

Piše: Miljenko Petričević

U Fojnicu, srednjobosanski gradić, dolazi se samo s nakanom, nikako usput, jer Fojnica nije smještana uz glavne prometnice. Ipak, Fojnicu vrijedi posjetiti i zbog povijesne važnosti i zbog prirodnih ljepota. Iznad svega jer je u njoj i franjevački samostan s neprocjenjivim kulturnim blagom koje svjedoči o našoj prošlosti, o katoličkoj i hrvatskoj prisutnosti, ali i suživotu iz vjere različitih naroda. S uzvišenog mjesta, samostan kao da bdije nad Fojničanima, kao da ih upozorava da vjerujući u Boga paze na ljude, svoje susjede, na one koji se dolaze liječiti u Reumal, kao i na sve veći broj turista.

Bilo je u povijesti Fojnice lijepih ali i teških razdoblja. U ove druge spada, svakako, i vrijeme zadnjeg rata 1992-1995. u kojemu je najveći broj Hrvata-katolika morao napustiti svoje domove; ubijena su dvojica franjevaca u samostanu, oštećene su i opljačkane kuće prognanih Hrvata...

Posjetili smo fojničke franjevce i razgovarali o proteklom razdoblju i sadašnjem stanju. Godine 1991. Fojnica je imala 16.296 stanovnika. Od toga je bilo 8.010 Bošnjaka, 6.639 Hrvata, 154 Srba i 1.424 ostalih. Fojničani su početak rata dočekali u relativno dobrim odnosima i činilo se da će ratna događanja zaobići ovaj kraj. Na tome su radili i predstavnici vjerskih zajednica, osobito gvardijan fra Nikica Miličević i glavni imam Ramiz hafiz Pašić. Nažalost, zlo mržnje i buka rata učinili su da se glas dobrih ljudi ne čuje. U srpnju 1993. protjerani su skoro svi Hrvati s područja koje je kontrolirala Armija BiH. Ostalo ih je samo stotinjak, a i oni su bili napadani i maltretirani. Sretna okolnost u egzodusu fojničkih Hrvata bila je da se najveći broj prognanih zadržao u blizini: u Gromiljaku, Lepenici i Kiseljaku, dok je tek manji dio otišao u Hrvatsku i druge zemlje. S prognanim Hrvatima pošao je fra Franjo Miletić, koji se privremeno nastanio u župnu kuću u Kiseljaku kako bi vodio pastoralnu skrb o prognanim župljanima. Nekoliko mjeseci nakon progona Fojnica doživljava još jedan strašan događaj – ubojstvo dvojice fratara u samostanu: gvardijana fra Nikice Miličevića i vikara fra Leona Migića.

Povratak prognanih i izbjeglih Hrvata u mjesta koja su ostala pod kontrolom HVO-a započinje odmah nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, u proljeće 1994. godine. Prisutnost fra Franje Miletića među onima koji se nisu odmah mogli vratiti i zauzimanje franjevaca u Fojnici za povratak značio je nadu u povratak. Ona je jačana i organiziranim odlascima fojničkih Hrvata na groblja i slavljenje svetih misa, koja su, čim je to bilo moguće, organizirali franjevci uz dozvolu i pratnju policijskih snaga. Ta „hodočašća“ značila su i očuvanje kakve-takve povezanosti s rodnim krajem. Sve je to bila dobra priprema za povratak što potvrđuje broj povratnika u Fojnicu, u kojoj je sada oko 3.700 Hrvata. Još jedan moment - ubojstvo dvojice franjevaca, kako nam kazuje fra Janko Ljubos, imao je veliku ulogu u povratku. Mnogi Fojničani su, možda i nesvjesno, osjećali da žrtva ovih fratara ne smije biti zaboravljena. Ako se to ne bi dogodili svake se godine, uz sudjelovanje velikog broja vjernika, na dan mučkog ubojstva, 13. studenoga slavi misa zadušnica. I povratak prognanih Hrvata u Fojnicu, dijelom je plod te žrtve ali znači i očuvanje ove žrtve od zaborava. Kao zaključak možemo reći da se povratak u Fojnicu dogodio zahvaljujući pastoralnom iskustvu i zauzimanju fojničkih franjevaca koji su, unatoč nemoralnoj politici, raznim inicijativama inicirali i podržavali povratak. Spomenimo samo neke.

Uz pastoralnu djelatnost franjevci su se kroz svoju dugu povijest bavili i opismenjavanjem djece. Tako je u Fojnici 1847. Ivan fra Franjo Jukić osnovao pučku školu koja uskoro prerasta u realku. Zgrada koja je sagrađena u tu svrhu ponovno je poslužila istoj svrsi nakon zadnjeg rata – školovanju djece. Naime, početkom povratka pojavio se problem školovanja djece povratnika. Muslimanske vlasti nisu dozvoljavale školovanje hrvatske djece po programu koji njima odgovara pa je to otežavalo povratak jer roditelji nisu željeli da im se djeca školuju po bošnjačkom programu. Kako bi se doskočilo i tome, na inicijativu fra Janka Ljubosa, tadašnjeg gvardijana u četiri učionice „Jukićeve“ škole osniva se podružnica Osnovne škole iz Gojevića i u njoj se drži nastava za djecu od 1. do 8. razreda po hrvatskom programu. Ovaj čin značio je poticaj daljnjem povratku Hrvata u Fojnicu. Škola u ovoj zgradi radi dvije godini nakon čega prelazi u školsku zgradu i nastavlja raditi po hrvatskom programu uz školu koja je pod istim krovom radila po bošnjačkom programu. Ista situacija je i danas: dvije škole pod jednim krovom. No, tu nije kraj problemima sa školstvom. Srednja škola Ivan Goran Kovačić iz Fojnice nakon egzodusa fojničkih Hrvata nastavlja s radom u Kiseljaku. Tako imamo situaciju da fojnički srednjoškolci svaki dan putuju u Kiseljak u „svoju“ školu. Iako se vratio velik broj fojničkih Hrvata svojim kućama spomenuta škola i danas djeluje u Kiseljaku. Fratri su, a vjerojatno još više srednjoškolci i njihovi roditelji posebno, za povratak ove obrazovne institucije u Fojnicu jer ih plaćanje prijevoza do Kiseljaka dodatno financijski opterećuje. No, očito to nije u interesu politike. Hrvatski politički predstavnici, osobito fojnički i kiseljački, ne pokazuju interes za povratak prognane fojničke škole „Ivan Goran Kovačić“ u Fojnicu. No, to i ne čudi kad se zna da su hrvatski politički predstavnici dugo vremena bili protiv povratka, da su otezali sa svojim povratkom u Fojnicu ali i s potporom povratka, općenito. Iz toga razloga su i na samostan i zauzimanje fratara za povratak negativno gledali. U Fojnicu su se vratili među zadnjim povratnicima, kad su vidjeli da je povratak uspio, i da nema alternative. Je li to i Fojnica bila izvan zamišljenih i planiranih „hrvatskih“ područja u Bosni? Unatoč, protivljenju politike povratak u Fojnicu se dogodio.

Veliki potporu povratku pružili su Austrijski Caritas i Caritas iz Duisburga, te Vlada Republike Hrvatske. Također, veliki doprinos na početku povratka imala je grupa mladih španjolaca iz Toleda, koju je vodio fra Julian Martin-Aragon. O njihovoj pomoći govori nam fra Nikica Vujica, tada student teologije a danas fojnički gvardijan. Fra Julian je s grupom mladih napravio program pomoći Bosni. Da bi ga i ostvario, čak je, mjesec dana šatorovao ispred općine Toledo tražeći da nešto učine za Bosnu. Svoj program su uspješno i realizirali što potvrđuju činjenice da je fra Julian više puta dolazio u Fojnicu donoseći raznu pomoć koja je darivana centrima za retardirane Drin i Bakovićima, domovima zdravlja u Kiseljaku, Gojevićima, Busovači, samostanu …  Darivali su i novac koji je onda dijeljen povratnicima kao prva pomoć. Uz svu pomoć koju su pružali mladi Španjolci su,  organizirani u kamp mladih „Campo de Trabajo“ i fizički radili na raznim projektima i pomažući povratnicima oko uređenja njihovih domova. Njihov angažman, više od materijalne pomoći, bio je poticaj na povratak.

I među Bošnjacima bilo je onih koji su se zauzimali za povratak. Fojnički fratri kao primjer spominju Ramiza hafiza Pašića koji je u to vrijeme bio hodža u Fojnici. Njegovo ponašanje, životni stavovi o suživotu u Fojnici kao i njegovo odnos prema čovjeku bili su Hrvatima poticaj i potpora za povratak. Zbog njegova načina života i djelovanja, fratri ga nazivaju „sveti hodža“.

Nakon povratka ljudi se susreću sa svakodnevnim problemima, prije svega sa zaposlenjem. Takva situacija ih obeshrabruje pa se neki odlučuju ponovno napustiti Fojnicu, posebno mladi koji odlaze „trbuhom za kruhom“. Velik broj ih je u Zagrebu i Puli. Jedan broj povratnika, doduše simboličan, radi u općinskim službama i centru za medicinsku rehabilitaciju Reumal. Kako bi lakše nadvladali ove probleme neki se ljudi okreću poljoprivredi, proizvodnji pšenice, krumpira, povrća,... Kako bi lakše plasirali svoje proizvode na inicijativu fra Mirka Majdandžića osnovana je i registrirana Zadruga za pomoć u poljoprivredi. Nabavljena je i potrebna mehanizacija za obradu zemlje.

Fojnički samostan kontinuirano postoji od 14. stoljeća. Tijekom povijesti imao je i još ima veliku ulogu na pastoralnom i kulturnom području. U samostanskom muzeju čuvaju se predmeti neprocjenjive kulturne i povijesne vrijednosti. Tu je i bogat arhiv i biblioteka.  Važno je spomenuti da se tu čuva i Grbovnik iz 1340. godine i Ahd-nama iz 1463. Mehmeda Osvajača kao i plašt koji je sultan darova fra Anđelu Zvizdoviću. Zgrada u kojoj je bio smješten muzej i knjižnica srušena je 2000. godine zbog dotrajalosti nakon čega je na istom mjestu sagrađena nova koja je ponovno otvorena za posjetitelje u travnja 2008.

Uz samostansko blago, Fojnica je grad sa sve više turizma. Uz već postojeće sadržaje Reumal i Aqua Reumal uskoro bi trebala započeti izgradnja žičare u dužini od 4,5 km od Fojnice do Fratarskih staja. Također doznajemo da Turistička agencija Švedske uskoro otvara svoj ured u Fojnici. Sve ovo upućuje na to da je Fojnica prepoznata kao mjesto koje sa svojim prirodnim ljepotama može postati mjestom duhovne okrepe i tjelesnog odmora i vjerujemo bolje budućnosti svih njezinih žitelja.