Uz predstavljanje knjige PUCNJI U FRATRE
Piše: Fra Zoran Livančić
„Pucnji u fratre“ – jest publicističko dokumentarna spomen knjiga koja opisuje dramatičan događaj od prije dvadeset godina, 13. studenog 1993. Naslovna stranica knjige naglašava ozbiljnost i realističnost događaja ubojstva iz nedavne prošlosti, tragova grubosti i nasilja što su se nenadano uselili u duhovnu intimu franjevaca fojničkog samostana. Naslov knjige težak je onoliko koliko je i nedjelo koje, kako se može pročitati, nije nikada dovoljno rasvijetljeno, ni nakon dvadeset godina. Naslov Pucnji u fratre postavlja pitanje razloga pucanja u fratre i ubojstva što se dogodilo nad nedužnim fratrima; gvardijanom i vikarom fojničkog samostana.
Fojnički samostan kao i Franjevačka provincija Bosna Srebrena preko svojih fratara, časnih sestara i vjerničkog puka, nose u sebi mnoštvo uspomena koje svjedoče o posebnoj naravi ove dvojice fratara, o njihovoj otvorenosti, gostoljublju i širokogrudnosti. Mnoštvo je živih slika, doživljaja i dokumenata koji govore o ovim značajnim fratrima. Obojica su bili zaljubljenici u prirodu, raspjevani i susretljivi; u njima dvojici baš se oslikavao povijesni lik bosanskog fratra. U svojim javnim nastupima i susretima promovirali su mir, ljubav i dobrobit među narodima i građanima svoje Fojnice i fojničkoga kraja...
Autor ove spomen knjige u svom Uvodu iznosi ciljeve: oživjeti uspomenu na ubijene fratre; opisati ozračje u kojemu su kroz povijest nastali i živjeli samostan Fojnica i samostansko područje; ukazati na zlu ćud rata koji ne štedi nikoga pa ni fratre; ukazati na potrebu rasvjetljavanja ubojstva fratara.
Nakon Uvodnika, autor dijeli knjigu na sedam poglavlja:
1. Fojnički samostan i samostansko područje: U ovom prvom poglavlju autor opisuje samostan Fojnicu sa njemu pripadajućim župama, a to su: Bugojno, Uskoplje-Gornji Vakuf, Busovača i Brestovsko. Osim prikaza samog ozračja ratnog i poratnog stanja u ovim župama daje se i kratka povijest pojedine župe sa podacima o broju vjernika i godinama utemeljenja župa kao i gradnje župnih i područnih crkava.
2. Biografije strijeljanih fratara: U ovom poglavlju autor želi čitatelje upoznati sa životopisima i životnim uvjetima ubijenih fratara, od njihovog djetinjstva pa sve do strijeljanja. Ovdje ću izdvojiti i nekoliko izjava za javnost koje ćemo u najviše slučajeva susresti i u filmu Nepogubljena dobrota, autorice Branke Jukić i TV Kiss-a.
Fra Nikica, živ, iskren i dinamičan, susretljiv i veseljak. Poput nekog Andrićevog fratra nije bio preveć zaljubljen u dnevna pravila, ali je zato bio veoma pronicljiv sugovornik, razumijevao je slabašne vjernike u njihovim nevoljama i dijelio nesebično onima koji su bili u kritičnom stanju. Najveći je bio onda kada je bilo najteže. Kao student spasio je svoga kolegu od sigurne smrti; - hrabro je zaronio na dno mora i izvukao tijelo svoga kolege koji je zbog grča potonuo i već bio izgubio svijest. Kao gvardijan samostana i svećenik u vrtlogu rata ponosno je stajao pred narodom potičući vjernike na normalno ophođenje prema svakom čovjeku.
Fra Leon, miran, tih, izrazito dubokog basovog tona, promišljen, sklon laganim pripovijedanjima, razgovorima i susretima. Kada je već bio u dobrim godinama okupljao je oko sebe mlade fratre, bio je naš poznati «selektor» za nogometne utakmice, radovao se našim pobjedama, a davao tzv. «stručna» tumačenja u slučaju našeg nogometnog poraza. Volio je životinjski svijet; i danas se pripovijeda kako je, dok je bio župni vikar u Vitezu, sprijateljio i udružio mačka, psa i prasića. Vodio ih je u šetnju pokraj Lašve, a prolaznici bi zaustavljali svoja vozila dok bi prolazila ova zanimljiva četveročlana kolona. U svom franjevačkom poslanju značajno je njegovo zalaganje za svjetovni franjevački red – naime, on se uživljavao u njihovo poslanje kao da je bio jedan od njih.
I fra Nikica i fra Leon bili su gostoljubivi fratri. Obojica su bili na svoj način razgovorni, vedri i ljubazni.
Kada su gvardijana fra Nikicu pitali o Bosni i rezervnoj domovini on kaže: Ja znam, može se ovaj svijet raseliti, može se vještački prikalemiti negdje drugdje, ali nikad to neće biti njegova kuća bar dok je ova i slijedeća generacija živa. Ja znam da će jednom sretan biti moj narod ovdje gdje je nik'o i gdje su mu korijeni stari trinaest stoljeća. Na drugom mjestu piše: Kad rat prođe trebat će nam ono osnovno što kršćanstvo obilježava: velika duša koja je sposobna opraštati. Jer puno se zla dogodilo. Na još jednom mjestu gvardijan fra Nikica kaže: Kao vjerski službenik poručio bih svima na ovim područjima da usprkos svim ovim zbivanjima, ovim tragičnim sukobima koji su se događali i koji se još uvijek događaju ne prestanete u sebi odgajati osjećaj za slobodu. Čovjek ne može biti slobodan ako ne poštuje slobodu drugog čovjeka.
Uz fra Leonov životopis zapisane su mnoge dosjetke i šaljive zgode iz svakodnevnog života, svjedočenja njegovih kolega, pripovijesti o njegovom duhovnom djelovanju. O fra Leonovim šalama, zgodama i pripovijedanjima dala bi se napisati jedna zbirka koja još uvijek živi u sjećanjima njegovih prijatelja, kolega i suradnika.
3. Vrijeme promjena (misli se na vrijeme političkih predratnih promjena): U ovom poglavlju autor navodi do kakvih je sve promjena došlo na području bivše države s posebnim osvrtom na Bosnu i na fojnički kraj. Ovdje ću izdvojiti tekst gvardijana fra Nikice iz intervjua koji je dao Skopaljskom vjesniku: Kod nas u Fojnici situacija je sasvim različita od ove u Gornjem Vakufu. Naime, prije godinu dana mi smo se dogovorili (kažem mi, jer su na svaki sastanak koji je organiziran pozivani i vjerski službenici) potom predsjednici stranaka i zapovjednici HVO-a i Armije BiH kao i svi ljudi koji nešto znače u političkom životu Fojnice, da nitko neće prejudicirati uređenje općine Fojnica… Imamo razumne zapovjednike, imamo razumne političare koji jednostavno ne žele drugima nametati svoje mišljenje. Jednostavno smo odlučili da ćemo u Fojnici čuvati mir i suživot…
4. Ratno vrijeme: I u ovom poglavlju autor, da bi ga se moglo bolje pratiti, iznosi podatke o događajima, ponajprije sa ratišta iz Hrvatske, posebno o Vukovaru, a onda i o Bosni, o zatvorenom Sarajevu, o Bosanskom Brodu i Jajcu, o lašvanskoj dolini, o radu Caritasa i Merhameta. Iz ovog poglavlja izdvajam slijedeće: U obraćanju vojsci fra Nikica kaže: Nemojmo dozvoliti da ovdje u Fojnici dođe do sukoba Hrvata i muslimana. Ako smo kroz povijest živjeli zajedno, zašto ne bismo i dalje nastavili tako. A kada se u Fojnici zaratilo i kada su se znatno malobrojnije snage HVO-a morale povući na rezervne položaje u veoma teškom stanju, ali u prijateljskom ozračju, došli su predstavnici HVO-a na razgovor kod gvardijana kako bi se dogovorili o mogućem transportu samostanskog blaga pa i o fratarskom napuštanju samostana. Fra Nikica je na to odgovorio: Rođače, mi fratri moramo ostati kako bi sačuvali samostan i sve ono kulturno blago koje se u njemu nalazi….Vratit ćete se uskoro i vi. Mi fratri smo oni koji ostaju pripremiti vama teren za povratak. Ako mi odemo nitko se neće htjeti vratiti. A ovako, mi smo matica oko koje će se sav naš puk opet okupiti. (pritom je rukavom obrisao suzu). Autor u ovom dijelu opisuje svu tragediju rata i agoniju što je proživljavaju gvardijan i fratri u samostanu sa nešto civila koji su se nastanili u njemu.
5. Strijeljanje fratara: U ovom dijelu kao najtežoj postaji autor uz ratne neprilike opisuje organizaciju života u samostanu u ratnim uvjetima, zatim daje čitateljima do znanja jednu veoma važnu činjenicu, a to je da su dva dana prije tragičnog događaja u samostan došli policajci i kroz desetak sati pregledali su samostan od podruma do tavana, i da pritom nisu našli ništa što bi bilo zabranjeno. Pretres samostana bio je neugodan, ali je istovremeno unio neku vrstu mirnoće u nadi da će od sada mirnije živjeti i da za koji dan slijedi gvardijanov imendan kada će se svi malo opustiti. Fratrima je iz samostana bilo sumorno i u duši bolno svaki dan promatrati opustošenu Fojnicu, mjesto bez ljudi na koje su navikli. Dosta im je bilo svakodnevnog pogleda na razorene kuće i protjerane žitelje iz katoličkih obitelji fojničke župe, u dubini srca željeli su pronaći malo razloga za optimizam i ugodni razgovor što su ga redovito svojoj braći i sestrama priređivali njihova braća, gvardijan i vikar, fra Nikica i fra Leon. Ali upravo dan prije imendana dolaze četvorica „izdvojenih“ i u ime nepoznatog nalogodavca jedan od njih strijelja fratre, bez povoda i argumenta. Ostala trojica su pazila da se ubojici ne bi što dogodilo. U knjizi su navedeni detalji o samom ubojstvu, o strijeljanju fratara, o obdukciji i ukopu, o odjecima u javnosti, o suđenju i presudama.
6. Od pucnjeva u fratre prođe 20 godina: U ovom poglavlju autor pred nas postavlja zanimljiv Kalendar važnijih događaja, ponajprije onih događaja s područja bivše države, zatim o ubojici i kasnom suđenju, o užurbanim i učestalim pomilovanjima, o fojničkim fratrima i sestrama koji su bili sudionici događaja u samostanu, o obiteljima fra Nikice i fra Leona, o njihovim ubijenim kolegama i suradnicima i o obljetnicama ubojstva. Kada govori o fratrima, sestrama i civilima, sudionicima događaja, autor prati ove likove praktično sve do samog izdavanja knjige, svojim prilozima ukazuje na njihovo hrabro i dostojanstveno držanje prožeto zdravim promišljanjem. U izuzetno teškim situacijama oni mole za strijeljanu braću, a istovremeno veoma razborito paze na samostan i ostaju u njemu ili do smrti ili dok ih je zdravlje služilo. Ovaj dio autor će posebno oslikati u izjavi fra Eduarda Kuliera kada kaže: „Nemoj da bi me itko i pokušavao nagovoriti da napustim Fojnicu“. Uz spomenutog Eduarda Kulijera, zvanog Edika, priložene su i fotografije s kratkim životopisima fra Miroslava Krajinovića Carke koji je bio kroničar, fra Vitomira Slugića, profesora na Franjevačkoj teologiji, fra Tomislava Tomičića zvanog Ćaća, fra Tomislava Trogrlića, koji je privremeno preuzeo ulogu gvardijana nakon 13. studenog, fra Franje Miletića, koji je nakon smirivanja stanja postao gvardijan, fra Vjeke Matića koji se kroz kraći period rata brinuo o stradalima i poginulima. Na ovom mjestu kao i u drugim dijelovima knjige poseban i važan značaj kroz časno-sestarsku brižnost pridaje se sestrama: s. Krunoslavi Beblek, s. Snježani Saraf, kućnoj predstojnici, s. Klementini Jelečević, s. Aniti Dramac i s. Aleksandri Baotić. Jednako ponosno držanje sa izuzetno kršćanskim naglaskom autor ističe i naglašava posebno kod najbliže rodbine, to jest obitelji ubijenih fratara, kao i kod civila koji su brinuli za samostan u najtežim trenucima. Na kraju ovog poglavlja stoji zanimljiv „Pogovor“ fra Janka Ljubosa kojim se zaključuje ova knjiga sa željom da ona bude zalogom kako se ovakvi zločini nikada i nigdje ne bi trebali ponoviti, te da svi nalogodavci i izvršitelji budu otkriveni i kažnjeni, a sudovi da pošteno sude...
7. Prilozi: U prilozima su prikazani korisni materijali, novinski i knjiški isječci, dokumenti iz samostanskog arhiva, dokumenti iz policije, iz ratne bolnice, iz suda i ostali priloženi dokumenti. Među prilozima svakako treba izdvojiti vrijedan izvještaj kroničara fra Miroslava Krajinovića pod naslovom: Ubojstvo fratara u samostanu Godine Gospodnje 1993. kao i izvještaj o ubojstvima ostalih svećenika i jedne časne sestre tijekom ratnih djelovanja u Bosni i Hercegovini. (fra Nikola Bagarić, vlč. Ratko Grgić, vlč. Ivan Grgić, vlč. Petar Jurendić, vlč. Marko Šalić, fra Nikica Miličević, fra Leon Migić, fra Alojzije Atlija, vlč. Filip Lukenda, vlč. Tomislav Matanović i časna sestra Cecilija Grgić.). Ovdje pridodajemo i teško ubojstvo sestre Danke Jurčević što se dogodilo u Kaknju u poslijeratnim uvjetima 1996.godine. U prilozima je dat i popis poginulih Hrvata Fojničana, civila i branitelja, što ga je priredio fra Tomislav Trogrlić.
Ovom je knjigom autor Zoran Oroz sabrao detalje, dokumente i fotografije, iz života ubijenih fratara tako da se nije usmjerio isključivo na sam događaj ubojstva. Ako se ova knjiga usporedi s nekim ranijim izdanjima istog autora može se i ovdje susresti piščeva opredijeljenost za cjelovit pristup životopisima pojedinih aktera iz njegovih djela (kao što su: Sarajevo mora pasti i Pilana,) ali s bitnom razlikom jer se ovdje radi o stvarnim likovima i o povijesnom, jasno preciziranom i poznatom, ali sasvim nerasvijetljenom nemilom događaju.
Evo, umjesto da se na dvadesetu godišnjicu ubojstva susretnemo na fratarskom imendanu, ugodno razgovaramo uz šale i dosjetke, mi govorimo o knjizi Pucnji u fratre i o dokumentarnom filmu Nepogubljena dobrota. Film Nepogubljena dobrota kao da prati knjigu (i obrnuto) tako da mnoge detalje koje ćemo vidjeti na filmu susrećemo i u samoj knjizi. Knjiga i film imaju nekoliko zajedničkih crta, a to su: živa i dramatična svjedočenja o životu i o ubojstvu dvojice fratara; opisi detalja i stavova koje izriču svjedoci u okolnostima života i smrti; osvrt na ubojstvo prema sudskim instancama i njihovim nedorečenim presudama u kojima se ne vidi ubojičin nalogodavac.
Kao rezime može se reći da je u knjizi Pucnji u fratre otvorena ova tema, da je u njoj zapisana stvarnost i težina učinjena zločina, da se čitanjem ove knjige mogu otvoriti i drugi vidovi tragičnog događaja. Autor je također, što je veoma značajno, čitateljima oslikao životopise dvojice fratara kao i mjesta njihovog djelovanja. Dobro je da čitatelj može upoznati istinu o jednom događaju koji je u tom teškom ratnom vremenu potresao Fojnicu kao i Franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu, a istovremeno nije upao u zamku politikantskog povezivanja ili uzajamnosti zločina.
Posebna je stavka ono što bismo mogli izreći izvan korica ili kao nastavak ove knjige, to jest neke druge neispisane knjige koja živi u nama kroz likove fra Leona i fra Nikice, knjige koja nam govori o još stotinama detalja i pripovijesti što su ih životni suputnici, fratri, rodbina i prijatelji, doživjeli u susretima s glavnim likovima ove knjige. U toj takvoj tek zamišljenoj knjizi susrest ćemo nježnost i snagu, svu raspjevanost i susretljivost koju smo doživljavali pod krovom fojničkog samostana kao i na drugim mjestima gdje su živjeli ubijeni fratri. Autor je svojim marljivim prikupljanjem otvorio prve stranice velike životne knjige koju su ovi fratri ispisali, knjige koja nadilazi izvršeno ubojstvo i pucnjeve, ali jednako tako autor želi da se istina pokaže Istinom… jer, kako reče jedan filozof, …sve prešućene istine postaju otrovne.
Afirmacija drugih osoba u svim prostorima gdje žive ljudi bila je jedna od odlučnih značajki za kvalitetu života unutar jedne zajednice, obiteljske ili društvene. To je ujedno i franjevački put i pristup životu kakav je zapisan u mnogim knjigama i samostanskim kronikama. U modernom svijetu ubrzanog življenja još je značajnija ukupna duhovna kvaliteta koja se očituje u pristupu drugoj osobi, drugoj kulturi, drugom narodu i drugoj religiji. Upravo takva franjevačka afirmacija drugih i drugačijih bila je kroz svu povijest značajka fojničkog, a i drugih samostana. To je bio način življenja (modus vivendi) bosanskih fratara koji su svojim osobitim stilom akumulirali duhovno i kulturno blago u svojim samostanima pa smo danas svjedoci sačuvanih eksponata kao i nekih unikatnih djela.
Autorov pristup ovoj knjizi najbolje je ocrtan u njegovom Uvodniku kada govori o vizionarskom profilu ubijenih fratara, njihovoj jednostavnosti, a zatim i u drugim tekstovima kada se govori o izgradnji mirne budućnosti, toleranciji i međusobnom povjerenju. Dakle, uz tešku stvarnost ubojstva, uz istinu koja je zapisana da su nevine fratre, bez oružja, poubijali naoružani vojnici, on naglašava važnost pune istine o svim događajima, kako bi se moglo živjeti u miru i slobodi. Hoće li se istina o tragičnim događajima konačno obznaniti da bi svijet i narodi u Bosni i Hercegovini imali više svjetla? U takav preokret želi vjerovati autor Oroz i ovom knjigom daje novi poticaj svima što su zločince zatvorili u svoje torove. Uz navedene povijesne vrijednosti, uz ideju ljubavi i istine i danas ponosno stoje fratri fojničkog samostana sa svojim gvardijanom fra Nikicom Vujicom.
Vama, sudionicima predstavljanja ove knjige i filma o dvadesetoj obljetnici ubojstva fratara preporučujem ovu knjigu, ali nikako za to da nas učini depresivnim i žalosnim, nego da nas ona uvijek podsjeća na dva hvale vrijedna čovjeka, dva odvažna, skromna i nesebična fratra kao i na otvorenu i neispisanu knjigu njihove dobrote i ljubavi. Mir i dobro svakom čovjeku, a našoj braći fra Nikoli i fra Leonu vječni pokoj kod Stvoritelja svega dobra i svih ljudi. / Fra Zoran LIVANČIĆ
