Obilježena XXII. godišnjica ubojstva fojničkih fratara

Franjevački samostan u Fojnici obilježio je 22. godišnjicu ubojstva fra Nikice Miličevića i fra Leona Migića, gvardijana i župnog vikara ovog samostana. Za ovaj zločin osuđen je Miralem Čengić, pripadnik 302. motorizirane brigade Armije RBiH iz Visokog, zajedno s još trojicom pripadnika ove postrojbe, ali fojnički franjevci su ponovo upozorili da nalogodavci nikada nisu pronađeni i procesuirani. VIDEO-PRILOG.TVKISS

Dvadeset i dvije godine nakon ubojstva, rodbina i prijatelji ubijenih fratara te župljani ove župe čekaju na istinu o nalogodavcima ovog zločina. Janja Ćosović, sestra ubijenog fra Leona Migića, kaže da nikada neće shvatiti zašto je njen brat ubijen. “Svi su ga poznavali kao humanitarca, a sve i da to nije bio, nije trebao ovako nastradati… Onome tko pravi zlo valjda bi trebalo i suditi. Ne možemo zaboraviti to što se dogodilo, ali treba se okrenuti budućnosti zbog dobrobiti djece i moliti da se ovakvo zlo nikada ne ponovi”, kazala je ona. Dana kada su prije 22 godine ubijeni fojnički franjevci prisjetio se i Zdenko Miličević, nećak ubijenog fra Nikice. On kaže da je ovaj zločin bio potpuno neočekivan, jer su fojnički franjevci oduvijek bili prijatelji BiH i svih njenih naroda. “Bili su jednako naklonjeni svim ljudima i zagovarali su mir. Čak su s tadašnjim imamom Ramizom ef. Pašićem organizirali zajedničku molitvu za mir u samostanskoj crkvi. Međutim, nekome to nije odgovaralo, a to su oni koji i danas održavaju napetost na ovim podučjima”, kazao je on. Fojnički franjevci godinama upozoravaju da nalogodavci ovog zločina do danas nisu otkriveni. Zbog toga su se prije dvije godine obratili istražnim i pravosudnim organima BiH, ali zvaničan odgovor do danas nisu dobili. Gvardijan fojničkog samostana, fra Nikica Vujica kaže da i događaji nakon izricanja presude pripadniku Armije BiH Miralemu Čengiću upućuju na to da ne postoji voljda da nalogodavci zločina budu otkriveni. “Čengić je 1994. godine osuđen na 11, a  kasnije je to podignuto na 15 godina zatvora, dok su ostala trojica dobila po šest mjeseci zatvora. To je bio zatvor poluotvorenog tipa u Sarajevu i svjedoci kažu da nije uopće bio tu, nego su ga vidjeli da peče pilad ispred bolnice u Crkvicama. Tadašnji predsjednik BiH Alija Izetbegović je, samo par mjeseci nakon presude, dao čak tri pomilovanja, a predsjednik Federacije BiH Ejup Ganić daje i četvrto, pa Čengić praktično nije ni ležao. Sve su to stvari koje upućuju na prikrivanje nalogodavca”, kazao je Vujica. U okviru obilježavanja 22. godišnjice ubojstva franjevaca Nikice Miličevića i Leona Migića, u samostanu u Fojnici bilo je riječi i o doprinosu koji su franjevaci dali BiH i načinu na koji im je uzvraćeno. “O franjevcima se govori kao o jedinim pravim čuvarima Bosne, a istovremeno se ne otkrivaju  nalogodavci ovog zločina i ne čini se ništa da im se pomogne. Iz drugih krugova o njima se govori kao o čuvarima sultanove papuče i izdajnicima hrvatskog nacionalnog bića. Međutim, mi koji volimo ovu zemlju Bosnu trebamo učiniti sve da ostanemo vitalna snaga ove zemlje kojom se danas mešetari i krčmi”, kazao je fra Mato Topić, župnik župe Gračac kod Rame. / Marija AUGUSTINOVIĆ

HOMILIJA FRA MATE TOPIĆA

Danas smo došli hodočastiti na jednu od brojnih bosanskih kalvarija, gdje su prije 22 godine mučki ubijeni fojnički gvardijan fra Nikica Miličević i vikar fra Leon Migić. Već 22 godine, na ovaj dan, dolazimo na temelje franjevačke Bosne, ovdje u Fojnicu, dolazimo s pitanjima i vraćamo se bez odgovora. Tim pitanjima htio bih i ove godine nadodati još neka pitanja koja nisu moja niti su nova, nego su to naša pitanja na koja se već dobro navikavamo, ali kao da se ne dotiču nas i ne traže odgovore, baš od nas: 1. Pripadaju li prošlosti naša hodočašća na grobove naših mučenika? 2. Je li ova zemlja Bosna vrijedna tolikih mučenika? 3. Je li franjevačka Bosna preživjela projekt?

1. Pripadaju li prošlosti naša hodočašća na grobove naših mučenika? Složit ćete se da mi ne dolazimo ovdje da bismo otkrivali ratne rane, da bismo skidali prašinu s mržnje koja je na ovom mjestu načinila zločin, ne dolazimo da bismo s mržnjom govorili o ubojicama i njihovim nalogodavcima. Ne. Mi ovdje i sada želimo moliti. Kršćani su započeli širiti jednu od najsnažnijih poruka, koja se ikada pojavile, a to je poruka Radosne vijesti, Evanđelja, poruka upućena baš iz Jeruzalema, tamo gdje je stratište prvih svjedoka poruke, Evanđelja, gdje je na križ razapet naš Isus Krist. Prvi kršćanski mučenik, sv. Stjepan, postao je svjedok-mučenik baš u Jeruzalemu. Sutrašnji, prvi hrvatski proglašeni svetac-mučenik, sv. Nikola Tavelić, mučen je i ubijen baš u Jeruzalemu. Danas slavimo nebeski rođendan dvojice mučenika iz zadnjega rata u Bosni, koji su stradali u jednom od bosanskih jeruzalema, ovdje u Fojnici. Danas smo došli moliti. U prvim stoljećima kršćani su slavili misu na grobovima mučenika, i crkve su nastajale na njihovim grobovima. Stoljećima se u ovoj Bosni hodočastilo na grobove mučenika, ubijenih fratara, djevojaka, (divica, diva), čestitih pravednika, uzornih vjernika, neznanih mučenika-kršćana, i s grobova nosili uspomene, i na grobovima učili vrijednu životnu lekciju o svetosti žrtve. Postavljamo pitanje: Dolaze li generacije koje nisu spremne ni slušati o žrtvi, a kamoli prihvatiti muku života kao žrtvu? Ili su došla vremena u kojima se razmišlja samo o odlasku iz ove zemlje, tako negdje gdje se sve dobije, a ne žrtvuje ništa? Ali gdje je ta zemlja?

2. Je li ova zemlja Bosna vrijedna tolikih mučenika? Nobelovac Ivo Andrić piše: „Bosna je zemlja mržnje i straha. Ova je zemlja oskudna i uboga, tijesna i mrka. Ni valija u njoj nije lako biti, a kamoli raja i redovnik. Ovdje se gram radosti dušom plaća.“ Na ovo pitanje, vrijednosti mučenika, može odgovoriti samo onaj tko je zavolio Bosnu, jer taj nije ni postavljao ovakva pitanja, a odgovor je sam od sebe dolazio iz te čudne ljubavi prema Bosni. Ta ljubav i ta mržnja uvijek su rađale nove i nove mučenike u našoj zemlji Bosni. To nisu nikada razumjeli oni koji ovakva pitanja postavljaju, odnekud izvan Bosne, i bezdušne odgovore nama daju kao neku svetinju, a mi te odgovore prihvaćamo kao svoje. Jesmo li se pomirili živjeti kao ljudi bez svoga stava, ponosa i vjere? Jesmo li i mi sami posumnjali u ove vrijednosti? Jesu li došla vremena u kojima sa svakim starcem umire jedan priča, a sa svakim fratrom jedna čitava povijest? Iako je ovo zemlja mržnje i straha, vrijedi ponovno čuti krik: „Oh, ugasite mržnju. Ljudi su nam potrebni. I nikako se, nikako, ne može živjeti bez opraštanja. Svi su mi ljudi itekako potrebni. Svi. Od one starice koja me je primila na ruke kad sam došao na ovaj svijet, pa do onog nepoznatog prolaznika, koji će, kada me budu nosili na neko groblje neki ljudi, skinuti kapu, prekrstiti se, zaželjeti mi vječni mir i laku zemlju.“ Jer, čovjek može umrijeti za nekoga i nešto, što srcem voli.

3. Kome u ovoj Bosni smetaju bosanski franjevci? Na primjeru samo jedne generacije fratara, generacije pok. fra Nikice Miličevića – a deset ih je bilo –  možemo razumjeti neka pitanja. Od te generacije, četvorica su stradali mučenički. Fra Nikica Miličević, stradao je od ruke muslimana, ovdje u Fojničkom samostanu, a da nisu ni do danas otkriveni nalogodavci, a ubojica pravedno osuđen. Fra Nikola Bagarić, stradao od ruke katolika, kojega ga je fra Nikola hranio, a ubojica nije pravedno kažnjen, našao zaštitu u Mostaru. Fra Luka Borovičkić, stradao od vojnika A RBiH, doživio slom i na kraju tragično završio. Fra Vjeko Čurić, stradao kao misionar u Ruandi, čini se da je danas više štovan od crnaca koji nisu nikada čuli za Bosnu. U bošnjačkim političkim krugovima ističe se kako su jedino franjevci za Bosnu, ali nikada nisu otkrili pozadinu ubojstva fojničkih fratara. Imaju kvalifikacije, kod nekih Hrvata i u nekim krugovima, da su franjevci ljubitelji sultanove papuče i izdajnici hrvatskog nacionalnog bića, a iz drugih krugova da su jedini čuvari katoličkog i hrvatskog bića. Zar su došla vremena u kojima nam valja braniti vrijednosti žrtve i ovih mučenika, fra Nikice i fra Leona?

4. Je li franjevačka Bosna preživjela projekt? Fra Jeronim Vladić, u svom glasniku iz 1887., zapisa: „Da će franjevci svojim neumornim radom dokazati kako oni nijesu – kao što mnogi misle – preživjeli svoj vijek, pojeli svoj kruh, ter u kut potisnuti.“ Jesu li franjevci u ovoj Bosni preživjeli svoj vijek, jesu li pojeli svoj kruh i sami posumnjali u vrijednosti ove Bosne i poistovjetili se s onima koji u ovoj Bosni ne vide ništa vrijedno i ništa sveto? Za većinu bosanskih franjevaca vrijedne su dvije zemlje: Sveta Zemlja po kojoj je koračao Isus Krist i Sveta Zemlja Bosna. A što nam je danas ostalo od tih svetinja i od te ljubavi? Jeli opasno postavljati ovakva pitanja? Ili je potrebno postavljati ovakva pitanja da ne budemo zatečeni? Na to nas gone i ovi današnji mučenici, za koje ovdje i sada molimo.